Postanak svetkovine Tijelova – koja se slavi četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva, mora se gledati u povezanosti sa snažnim prekidanjem čašćenja Oltarskog sakramenta u 12. stoljeću.
Njoj se naime ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom, što joj je protumačeno kao nedostatak jedne euharistijske svetkovine u tijeku godine među ostalim blagdanima.
Na njezin pristanak i njezinog duhovnog savjetnika, biskup Robert iz Lütticha 1246. uveo je prvi put takvu svetkovinu za svoju dijecezu, a 1264. propisao ga je za cijelu Crkvu papa Urban IV., ranije arhiđakon u Lüttichu. U njegovoj buli uvođenja Transiturusobrazlaže blagdan i pritom radosno razvija cjelokupno prikazivanje euharistije kao žrtve i gozbe. Još u istoj godini smrt spomenutog Pape nije bila korisna za širenje svetkovine. Tek je papa Klement V. na koncilu u Beču (1311.-1312.) ponovno inzistirao na njegovu uvođenju, koje se zatim dogodilo za Ivana XXII. objavljivanjem bule Transiturus u Klementinskim dekretalima.
Hrvatska liturgijska terminologija upotrebljava za ovaj blagdan dva naziva: Tijelovo i Brašančevo. Tijelovo je čista prevedenica od novonjemačke riječi Frohnleichnam(-sfest), a znači svetkovina Tijela Isusova. To se značenje sačuvalo u katoličkom crkvenom terminu Brašančevo za označavanje ove svetkovine.
Njemačko ime Frohnleichnam odgovara ondašnjem latinskom označavanju blagdana Festum Ss. Corporis Cristi. U interesu cjelovitog gledanja sakramenta novi je misal to ime proširio u Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, ali dodaje tradicionalno ime Tijelovo. Tim novim nazivanjem ujedno postaje jasno da ta svetkovina također obuhvaća misterij predragocjene Krvi, za čije je čašćenje Pio IX. 1849. nakon svoga sretnog povratka iz zatočeništva uveo blagdan Predragocjene Krvi i slavio ga 1. srpnja. Zato s pravom primjećuje komentar o Novom redu crkvene godine: Svetkovina Tijelova je istovremeno svetkovina Predragocjene Krvi, kao što jasno proizlazi iz tekstova misnog slavlja i časoslova, a također i iz bule uvođenja pape Urbana IV.