Pred Sudom Bosne i Hercegovine, kako danas piše Viteški.ba, počelo je suđenje u predmetu „Osmica“, koji se vodi pod brojem S1 1 K 053646 26 Kri, protiv optuženih Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Na početku ročišta pročitana je optužnica, koju je predstavio i uvodno obrazložio tužitelj Ivan Matešić. Suđenju su prisustvovali optuženi Mensud Keleštura i Hazim Jašarević, zajedno sa svojim braniteljicama po službenoj dužnosti, odvjetnicama Lejlom Čović i Sabinom Mešić. Sudbeno vijeće čine sutkinje Tanja Ćurović i Željka Marenić, dok vijećem predsjedava sutkinja Minka Kreho.
Prema navodima optužnice, prenosi Viteški.ba, Mensud Keleštura se tereti da je, u svojstvu zapovjednika 325. brdske brigade, a Hazim Jašarević kao pripadnik brigadne topničke postrojbe, postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, Ženevskim konvencijama i pratećim protokolima o zaštiti civila tijekom oružanih sukoba.
Tužiteljstvo navodi da je Keleštura zapovijedio ispaljivanje granate kalibra 120 milimetara s položaja topništva na Podlazinama prema području Podgradine, na lokaciju poznatu kao „kod koša“, gdje su se u tom trenutku nalazili civili, među njima i djeca. Prema optužnici, optuženi su bili svjesni da takvo djelovanje može imati smrtonosne posljedice po civilno stanovništvo.
Hazim Jašarević se, kako stoji u optužnici, tereti da je izvršio zapovijed iako je s osmatračnice imao pregled nad područjem djelovanja. U granatiranju je smrtno stradalo osmero djece, dok je petero ranjeno. Obojica optuženih izjavila su da razumiju optužnicu koja im se stavlja na teret. U uvodnom izlaganju tužitelj Ivan Matešić posebno je istaknuo datum 10. lipnja 1993. godine, navodeći kako će upravo taj dan biti jedna od ključnih točaka tijekom dokaznog postupka.
„Bio je to lijep i sunčan dan, bez vidljivih znakova sukoba. Djeca su se igrala, jer djeca ne razumiju rat i uvijek traže prostor za igru i druženje. Mjesto okupljanja bilo je ‘kod koša’, gdje su se inače svakodnevno sastajali“, kazao je Matešić.
Dodao je kako tog dana ništa nije ukazivalo na tragediju, posebno zbog činjenice da je bilo na snazi primirje, te da je tadašnji zapovjednik Armije RBiH Rasim Delić izdao zapovijed o obustavi svih borbenih djelovanja. Tužiteljstvo je naglasilo da će tijekom postupka dokazivati kako je „isključena bilo kakva mogućnost da je cilj pogođen slučajno“, tvrdeći da je granata ispaljena svjesno prema prostoru na kojem nije bilo vojnih ciljeva, već isključivo civila.
Tužitelj Ivan Matešić u svom je uvodnom izlaganju iznio i dijelove iskaza roditelja i preživjelih svjedoka, nastojeći, kako je naveo, predočiti okolnosti u kojima se tragedija dogodila, ali i svakodnevni život civila u vrijeme primirja. Prenoseći iskaz Milke Garića, Matešić je kazao kako je tog dana među stanovnicima vladao osjećaj sigurnosti. Ljudi su se okupljali na prostoru „kod koša“, gdje se nalazio bunar s pitkom vodom, budući da je gradski vodovod bio isključen.
„Djeca nisu mogla biti izmještena, to je bio njihov prostor za igru i druženje“, naveo je tužitelj citirajući iskaz svjedoka. Govoreći o iskazu Lidije Antićević, tužitelj je rekao da je ona sa obitelji u Podgradinu došla iz Travnika, tražeći sigurnije mjesto za život tokom ratnih događanja. Tog dana razgovarala je sa susjedom Hakijom Čengićem, dok joj je suprug rekao da mu ponudi stan u Travniku ukoliko bi se sigurnosna situacija dodatno pogoršala.
Prema njenom iskazu, sin Boris ju je pitao može li izaći „kod koša“ igrati se sa ostalom djecom. Kako je Matešić naveo, Lidija Antićević rekla je da se nakon eksplozije sjeća samo trenutaka očaja i dozivanja svog sina.
„Jedino čega se sjećam jeste da sam zapomagala: ‘Borise, Borise’“, prenio je tužitelj njen iskaz. Tužiteljstvo je zatim iznijelo i dio iskaza Ivana Garića, koji je kao dječak bio prisutan na igralištu u trenutku granatiranja. Prema njegovim riječima, dan je bio potpuno miran i ništa nije ukazivalo na mogućnost napada.
„Na koš sam došao petnaestak ili dvadeset minuta ranije. Nismo slutili ništa. Sestra je prethodno bila na misi jer je bio blagdan Tijelova, a zatim nam se pridružila na igralištu“, naveo je Garić u svom iskazu.
Prisjećajući se trenutka eksplozije, rekao je kako su Sanja i Boris sjedili pored njega, a da su mu nakon detonacije u sjećanju ostali samo jauci, galama, miris baruta i „crvenilo pred očima“.
„Mislio sam da sam slijep. Pomislio sam možda bi bilo bolje da jesam slijep nakon onoga što sam vidio“, prenio je tužitelj njegove riječi, koje su u sudnici izazvale vidnu emociju među prisutnima. U nastavku uvodnog izlaganja tužitelj Ivan Matešić osvrnuo se na posljedice tragedije koja je, kako je rekao, trajno obilježila obitelji stradale djece i cijelu zajednicu.
„Ta djeca bi danas bili odrasli ljudi, vjerovatno ostvareni u svojim profesionalnim i privatnim životima“, kazao je Matešić obraćajući se Sudbenom vijeću. Tokom izlaganja u sudnici su prikazane crno-bijele fotografije stradale djece, fotografije njihovih ukppa, zajedničkog spomenika, kao i fotografije kratera nastalog nakon eksplozije te gelera zabijenih u obližnje kuće.
„Ostao je samo krater prekinutog djetinjstva“, rekao je tužitelj, dodajući kako iza svakog sudskog postupka stoje ljudske sudbine i obitelji koje desetljećima nose posljedice ratnog zločina. „Iza ovog postupka i suđenja uvijek se kriju ljudi. Treba imati na umu da je riječ o jednoj tragičnoj sudbini koja i nakon 33 godine pokušava dobiti svoj sudski epilog“, istakao je Matešić.
Govoreći o dojmovima iz istrage i svjedočenjima roditelja, tužitelj je naveo kako se posebno sjeća iskaza oca pokojne Augustine Grebenar. Prema njegovim riječima, djevojčica mu je u posljednjim trenucima rekla: „Tata, spasi me“, dok je već vidio da mu je sin Velimir mrtav. U tom napadu Pero Grebenar izgubio je i sina i kćerku.
Matešić je podsjetio i na iskaz Milke Garića, kojeg su tokom istrage pitali koliko ima djece.
„Sada imam samo jedno“, rekao je tada Garić, objašnjavajući da je Ivan teško ranjen završio u bolnici, ali je preživio, dok je njegova sestra Sanja preminula desetak dana nakon granatiranja. Prisjetio se i iskaza Lidije Antićević, koja je opisala posljednji razgovor sa sinom Borisom. „Mama, mogu li do koša?“, pitao ju je Boris prije nego što je otišao na igralište. „Nakon toga sam ga vidjela kako sjedi nepomično i nagnut na stol“, prenio je tužitelj njene riječi.
Tužiteljstvo je podsjetilo i na iskaz Vlade Ramljaka, kojem je u granatiranju poginuo sin Dragan. Ramljak je rekao da je izgubio svijest kada je ugledao prizor nakon eksplozije. Stipo Čečura, otac poginulog Draženka, tokom istrage je izjavio kako je nakon detonacije vidio razbacana tijela djece po igralištu. Tužiteljstvo je najavilo da će tokom dokaznog postupka svjedočiti i osobe koje su u napadu ranjene, među njima Milan Križanović, Ivan Garić, Marina Garić i Blaženko Čečura, čija će svjedočenja, prema riječima tužitelja, biti važan dio dokazivanja okolnosti pod kojima se tragedija dogodila.
Tužitelj Ivan Matešić naglasio je kako će se Tužiteljstvo tokom postupka posebno baviti okolnostima i širim kontekstom u kojem se zločin dogodio, nastojeći dokazati da granatiranje nije bilo slučajno niti posljedica neselektivnog djelovanja. Prema njegovim riječima, fokus dokaznog postupka bit će na karakteru naselja i ratnim okolnostima koje su vladale u tom periodu, uključujući činjenicu da je stanovništvo tog dijela Viteza većinski bilo hrvatske nacionalnosti, kao i da je sukob na tom području trajao do travnja 1994. godine, odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.
Matešić je posebno istaknuo kako tokom cijelog sukoba nije dolazilo do pomjeranja linija razdvajanja, zbog čega, prema tvrdnjama Tužiteljstva, nije moglo doći do slučajnog ili neselektivnog granatiranja. „Jasno je bilo gdje se nalaze linije fronta i nije postojala mogućnost zabune u vezi sa ciljem djelovanja“, naveo je tužitelj.
Dodao je kako će Tužiteljstvo posebnu pažnju posvetiti zapovjednoj strukturi, lancu zapovijedanja i samom procesu ispaljenja granate, ali i činjenici da je zločin počinjen u vrijeme primirja, kada tog dana nije bilo aktivnih borbenih djelovanja.
Govoreći o dokazima, Matešić je rekao da je vještak balističke struke u svom nalazu jasno naveo kako se ne može govoriti o kolateralnoj šteti niti o slučajno pogođenom cilju. „Vještak je zaključio da je potpuno isključena mogućnost da je cilj pogođen slučajno“, kazao je tužitelj. U sudnici su potom prikazani videosnimci i fotografije kote Prelac, položaja udaljenog oko četiri kilometra zračne linije od mjesta stradanja djece, odakle je, prema optužnici, djelovalao topništvo 325. brdske brigade. Tužiteljstvo tvrdi da je s tog položaja postojala neposredna preglednost terena. Na osnovu fragmenata pronađene minobacačke mine, balistički vještak je utvrdio da se radilo o granati kalibra 120 milimetara. Matešić je dalje naveo kako pravila rukovanja minobacačima i način djelovanja topničkih postrojbi ukazuju da nije bilo moguće samoinicijativno djelovanje posade.
„Minobacači nisu mogli djelovati bez zapovijedi. Ovlašteni starješina izdavao je zapovijedi tek nakon dvostruke provjere cilja“, rekao je tužitelj. Prema njegovim riječima, bila su formirana dva odjela topničke grupe, sa po pet pripadnika, kako bi se omogućio smjenski rad. Tokom istrage, svi pripadnici tih postrojbi navodno su izjavili da nikada nisu ispalili granatu bez prethodne zapovijedi nadređenog.
Tužiteljstvo smatra da takve okolnosti ukazuju da je granata ispaljena svjesno i uz prihvaćanje mogućih posljedica po civile. Tijekom dokaznog postupka Tužiteljstvo planira saslušati 58 svjedoka, izvesti 207 materijalnih dokaza, pročitati iskaze troje preminulih svjedoka, kao i nalaze i mišljenja dva vještaka – balističke i vojne struke. Obrana optuženih na današnjem ročištu nije iznosila uvodne riječi, dok je braniteljica Mensuda Kelešture predložila da Sudbeno vijeće izvrši uviđaj na licu mjesta.
Izvor: viteški.ba