Nakon više od dvadeset godina sustavnog istraživanja arhivske građe, Lučić donosi dosad najopsežniju i najpotpuniju studiju o hrvatskim mladim borcima – Škriparima.
Profesor dr. sc. Ivo Lučić, ugledni hrvatski povjesničar, dugogodišnji istraživač poratne hrvatske povijesti i sudionik ključnih događaja u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine, u ekskluzivnom intervjuu za Dnevnik.ba predstavlja svoju novu knjigu „Škripari – Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.“. Nakon više od dvadeset godina sustavnog istraživanja arhivske građe, Lučić donosi dosad najopsežniju i najpotpuniju studiju o hrvatskim mladim borcima – Škriparima – koji su se oružjem i životom suprotstavili komunističkoj strahovladi u Hercegovini i dijelovima Bosne. U knjizi je rekonstruirao oko 2500 imena sudionika pokreta otpora, jataka, ali i pripadnika represivnog aparata, otkrivajući brojne do sada nepoznate detalje o masovnim poratnim zločinima, sustavnoj represiji i politici „bratstva i jedinstva“ koja je u praksi značila nasilno brisanje hrvatskog identiteta.Razgovor se, međutim, ne zadržava samo na prošlosti. Lučić jasno povezuje poratnu komunističku represiju s današnjim političkim prilikama u BiH – od preglasavanja Hrvata na izborima za Predsjedništvo, preko krivotvorenja Ustava, do dugoročnih posljedica koje takva politika ima na položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda. Uoči općih izbora 2026. godine, njegove poruke hrvatskim političkim predstavnicima i biračima imaju posebnu težinu.Intervju s profesorom Ivom Lučićem donosi rijetku priliku da se kroz prizmu povjesničara koji je cijeli život proučavao hrvatski otpor i borbu za opstanak razumiju duboke veze između prošlosti i sadašnjosti u Bosni i Hercegovini.
Nema nekog posebnog razloga, na knjizi sam radio dvadesetak godina, prikupio sam opsežnu građu iz različitih izvora i povezao sve dostupne informacije u logičnu i smislenu cjelinu. Škriparima, o kojima pišem, nazivani su hrvatski mladići koji su se suprotstavili komunističkoj strahovladi u Hercegovini i dijelovima Bosne. Veći dio njih bivši su pripadnici poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske, neki su bili pripadnici partizanskog pokreta, a neki su pak dezertirali iz Jugoslavenske armije. Među Škriparima bilo je i onih koji nisu imali nikakva ratnog niti vojnog iskustva, a bilo je i maloljetnika. Zajedničko im je bilo to što nisu mogli ili nisu htjeli trpjeti jugoslavenski komunistički teror. A upravo je teror, kao način nametanja jednog mišljenja, jednog sustava vrijednosti i kodeksa ponašanja, bio glavno obilježje te vlasti prema Hrvatima u BiH, a posebno u Hercegovini.
U knjizi ste naveli oko 2500 imena škripara. Koliko je bilo zahtjevno rekonstruirati te podatke iz arhiva i koliko ste novih, dosad nepoznatih detalja uspjeli otkriti?
Težak je to posao koji je doveo do jako puno novih i do sada nepoznatih detalja što su na kraju povezani u jedinstvenu i jasnu cjelinu. U knjizi sam naveo 2500 imena, ali nisu to sve škripari, to su svi koji su spomenuti, od škripara, jataka, komunista, pripadnika komunističkog represivnog aparata – Oznaša, Udbaša, sudaca i tužitelja, pa do autora djela koja sam citirao.
Što biste izdvojili kao najvažniju novu spoznaju ili tezu koju ova knjiga donosi u odnosu na sve dosadašnje radove o hrvatskom poratnom otporu u BiH?
Sami naslov je nešto novo, a on je nastao kao logičan zaključak svega onoga što se u navedenom razdoblju događalo u BiH. Masovna ubojstva ratnih zarobljenika, ubojstva katoličkih svećenika, uhićenja, premlaćivanja i ubijanja ljudi na način kako to obično radi okupacijska vojska i vlast stvorili su masovan pokret otpora kojega su Škripari samo dio. Naime osim njih, koji su pružali oružani otpor i izvodili gerilske akcije, postojale su organizacije koje su im pokušavale osigurati logističku i političku pomoć. Te su organizacije u to vrijeme vlasti obično označavale kao „križarske“.
Kako su komunističke vlasti sustavno postupale prema Škriparima i njihovim obiteljima? Je li riječ o represiji koja je imala za cilj ne samo uništenje naoružanog otpora nego i potpuno brisanje sjećanja na njega?
Jugoslavenski su komunisti poslije rata unutarnju politiku definirali kao politiku „bratstva i jedinstva“. Oni su otišli korak dalje od tipične ljevičarske parole koja ima uporište u Francuskoj revoluciji, a koja poziva na borbu za „slobodu, jednakost i bratstvo“ (Libertė, Ėgalitė, Fraternitė) pa su „jednakost“ preformulirali u „jedinstvo“, a to je onda značilo utjerivanje svih u BiH u jugoslavensko-komunistički ideološko-politički okvir te u srpski jezični, kulturni i uopće identitetski obrazac. Promijenili su administrativno nazivlje, kotari su postali srezovi, općine postaju opštine, a ćirilični natpisi postaju dominantni. Istovremeno se prema Hrvatima, a posebno u Hercegovini, provodi politika „oštrog kursa“ što je potrajalo formalno do 1966., a stvarno sve do srpnja 1990. To je uključivalo široki spektar represije s ciljem potpune pokornosti i odustajanja od bilo koje vrste identitetske posebnosti, pa i kolektivnog sjećanja.
Zašto je tema škripara bila gotovo potpuni tabu punih sedamdesetak godina i što ta šutnja govori o odnosu današnjih vlasti u BiH prema hrvatskoj povijesti?
„Hrvatska šutnja“ je jedna od manifestacija podređenosti hrvatskoga naroda u Jugoslaviji, a to je posebno izraženo bilo u BiH. O škriparima, hrvatskim ratnim i poratnim žrtvama, „nestalima“ i uopće o nacionalnim temama govorilo se samo u uskim obiteljskim i prijateljskim krugovima i to tiho, šapatom. Popisano je oko 24 000 Hrvata iz tri „hercegovačke“ županije (od Grahova do Ravnoga) koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Od toga je njih 16 000 ubijeno poslije rata, a prosjek starosti ubijenih su 23 godine. Što se tiče današnjih vlasti u BiH i njihova odnosa prema hrvatskoj povijesti tu treba imati na umu da ne postoji nešto što bismo mogli nazvati „vlastima u BiH“. Srpski dio vlasti ukoliko se dotiče hrvatske povijesti onda se vraća na jugoslavensko-komunističku mitomaniju i inzistira na 700 000 ili milijun ubijenih Srba u Jasenovcu. Bošnjačka politička elita, a to znači i bošnjačke vlasti, to većim dijelom podržavaju i sa srpskima se natječu u „ustašizaciji“ Hrvata. Time nastoje i prikriti „svoju“ ustašku prošlost, kao i činjenicu da ih je do pred kraj rata puno više bilo u SS divizijama nego u partizanima. Osim toga uporno ističu nekoliko ratnih zločina koje su počinile hrvatske postrojbe u proteklom ratu. Povezano s time, u njihovu se djelovanju razaznaju i jake tendencije negiranja hrvatskog identiteta, osporavanje hrvatskog političkog subjektiviteta, a što je nužno usmjereno na dugoročno uništenje Hrvata u BiH. To je naravno besmisleno i imat će suprotan učinak, ali će dugotrajno ostaviti posljedice na hrvatsko-bošnjačke odnose. Postoji i „građansko“ zapravo neokomunističko viđenje hrvatske povijesti, njega je najbolje oslikao bivši predsjednik Zastupničkog doma Federacije BiH Dragan Mioković kada je rekao da mu je žao što su „partizani na Bleiburgu ubili malo Hrvata“ – ne ustaša, nego Hrvata!
Prošlost i sadašnjost u BiH se očito stalno prepliću, zato se pozabavimo malo s bh. politikom, posebice s obzirom na to da smo u izbornoj godini. Hrvati su već četiri puta (2006., 2010., 2018. i 2022.) ostali bez legitimno izabranog člana Predsjedništva BiH zbog preglasavanja bošnjačkog biračkog tijela. Kako je, prema Vašem mišljenju, došlo do ove situacije i koji su povijesni mehanizmi doveli do toga da jedan konstitutivni narod ne može sam birati svog predstavnika?
Bosna i Hercegovina međunarodno je priznata nakon referenduma provedenog krajem veljače i početkom ožujka 1992. godine. Referendumsko pitanje je glasilo „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Kao zastupnik u Skupštini BiH izabran na prvim višestranačkim izborima u studenom 1990. sudjelovao sam u izglasavanju Odluke o raspisivanju referendumu 25. siječnja 1992., kao i u organizaciji referenduma koji je uspješno proveden. Sudjelovao sam i na mirovnoj konferenciji u Daytonu krajem 1995. godine. Tamo je postignut mirovni sporazum čiji je aneks 4 ujedno i Ustav BiH. U preambuli tog Ustava piše: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…“ Izričito i vrlo jasno navedeni su konstitutivni (ustavotvorni, državotvorni, suvereni) narodi. Također, u Ustavu BiH u dijelu koji regulira proceduru rada Predsjedništva BiH (Članak V., stavak 2., d.) izričito se navode „hrvatski član“ i „bošnjački član“ Predsjedništva. Nigdje nema članova Predsjedništva „iz reda“ bilo kojeg naroda kako to javnosti podmeću bošnjački nacionalisti, unitaristi i razni obmanjivači. Nikome tada nije na pamet palo da bi jedan narod mogao drugome birati člana Predsjedništva ili političke zastupnike. Zato je nametnuti izborni zakon ne samo nelegitiman, nego je i protuustavan što onda znači i nelegalan. Međutim, živimo u državi u kojoj vlada zakon jačega i u kojoj suci Ustavnog suda (među kojima su i tri stranca) koji su zaduženi za brigu i čuvanje Ustava krivotvore slovo Ustava, a o „duhu Ustava“ da i ne govorimo. Sve je to povezano i s politikom „gradnje nacija“ koju je nekada provodio dio „međunarodne zajednice“ pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Preporučio bih svakome koga zanima ova tema neka pročita tekst prof. dr. sc. Uge Vlaisavljevića „Skandal svih skandala Ustavni sud koji krivotvori slovo Ustava!“ kao i druge njegove tekstove na tu temu.
Što ovaj višegodišnji trend preglasavanja znači za predstojeće opće izbore 2026. godine, kada Hrvatima ponovno prijeti isti scenarij? Postoji li realna opasnost da se povijest ponovi i peti put?
Ništa se nije dogodilo nakon svih ovih tekstova i upozorenja. Izborni zakon je ostao isti, način rada i mišljenje bošnjačke političke i uopće društvene elite ostao je isto. Logično je zaključiti da će i rezultat biti isti. Apsurd se nastavlja, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji očekuje da će biti izabran bošnjačkim glasovima, je Slaven Kovačević koji je pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu tužio BiH tvrdeći da mu je uskraćeno pravo biranja člana Predsjedništva jer nije pripadnik nijednog konstitutivnog naroda. Dakle, on se na sudu kleo da nije Hrvat, a sada se kandidira za kako njegovi tendenciozno i pogrešno kažu „člana Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda“. Opet upućujem na Ustav BiH članak V. stavak 2., d. Nema „člana Predsjedništva BiH“ iz bilo kojeg i bili čijeg reda, nego Ustav definira „jednog Hrvata“ i „jednog Bošnjaka“, odnosno „hrvatskog člana“ i „bošnjačkog člana“ Predsjedništva BiH, kao i člana Predsjedništva BiH „jednog Srbina“ koji se bira s teritorija Republike Srpske, a on je „srpski član“ Predsjedništva BiH.
Među Hrvatima postoji ozbiljna dvojba: trebaju li ići s jednim zajedničkim kandidatom za Predsjedništvo ili je bolje imati više kandidata? Kakav je Vaš stav – bi li više kandidata zapravo pomoglo ili dodatno oslabilo hrvatsku poziciju?
Tu ne bi trebalo biti dvojbe. Odgovorna hrvatska politika, a tu mislim na stranke koje djeluju unutar Hrvatskog narodnog sabora, trebaju podržati jednoga kandidata za hrvatskoga člana Predsjedništva. Vidio sam da je HDZ istaknuo kandidaturu gospođe Filipović, mlade žene s dovoljno političkog iskustva i bez ikakvih afera i opterećenja. Držim da nema razloga ne podržati njezinu kandidaturu. Posebno ako znamo da je njezinu kandidaturu podržao i Andrej Plenković predsjednik HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske za čijeg je mandata Hrvatska bezrezervno podržavala Hrvate u BiH kako politički tako i materijalno. Hrvatska je u projekte Hrvata u BiH u prošlih devet godina uložila oko milijardu KM. Za razlike i političko natjecanje ima dovoljno prostora u županijama i općinama gdje Hrvati imaju većinu. Logično je i politički legitimno da najveća hrvatska stranka, odnosno HDZ BiH predloži kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i da ga drugi podrže.
Ako se ponovi scenarij iz prethodnih izbora i bošnjačko biračko tijelo ponovno odluči tko će biti hrvatski član Predsjedništva, što to dugoročno znači za položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH?
Ne mislim da će se dogoditi nešto dramatično što bi presudno utjecalo na položaj Hrvata u BiH, ali će svakako biti potvrđeno političko nasilje nad Hrvatima u BiH, kao i njihov neravnopravan položaj. To će utjecati na unutarnje hrvatsko-bošnjačke odnose, kao i odnose s Republikom Hrvatskom. BiH će u hrvatskim očima biti sve omraženija i sve više će prevladavati uvjerenje da je nepopravljiva i nespojiva s demokracijom. Jačat će ideja da je BiH zapravo samo manja Jugoslavija protiv koje se treba i mora boriti.
Gledajući iz perspektive povjesničara koji je cijeli život proučavao hrvatski otpor i borbu za opstanak, što biste poručili hrvatskim političkim predstavnicima i biračima uoči ovih izbora – što je ključno da se izbjegne ponavljanje istog poraza?
Čini mi se da su dvije poruke važne. Prvo, ničije osobne ambicije i interesi te nikakvi osobni, ideološki ili politički animoziteti nisu legitiman niti su opravdan razlog za ugrožavanje hrvatskih nacionalnih interesa. Drugo, svi oni koji misle da će političkim nasiljem, izigravanjem mirovnih sporazuma i krivotvorenjem Ustava svesti Hrvate na nacionalnu manjinu ili etno-folklornu skupinu, grdno se varaju. Vremena se mijenjaju, kao i političke okolnosti, jednoga dana sve će to doći na naplatu. Zločini, nasilje i izdaja u BiH se ne zaboravljaju niti se praštaju, istaknuo je za Dnevnik.ba.