Kuća nade u Mostaru do kraja godine trebala bi ugledati svjetlo dana kao simbol podrške, solidarnosti i istinske ljudskosti prema onima koji vode najtežu životnu bitku. Projekt Zaklade Svjetlo nade nastaje iz tišine bolničkih hodnika, iz pogleda punih straha i umora, ali i iz duboke potrebe da nitko ne prolazi kroz bolest sam.
Iza ove inicijative stoji Antonela Vučić, koja je ideju pretvorila u konkretan plan i okupila zajednicu oko jedne jednostavne, ali snažne misli, a to je biti čovjek onda kada je najpotrebnije.
Što Vas je potaknulo da pokrenete ovu inicijativu?
Sve je počelo jednim hodnikom. Hladnim, tihim, dugim… Hodnikom u kojem vrijeme kao da stane. Gledala sam ljude kako čekaju terapiju umorni, blijedi, uplašeni, svatko zatvoren u svoju tišinu. Ono što me najviše pogodilo bio je broj ljudi. Nisam bila spremna na to.
A onda sam shvatila, svatko od njih nosi svoju borbu, svoju priču, svoj strah. Među njima su bili i oni koji su putovali satima da bi uopće stigli tu. Iscrpljeni i prije nego što je liječenje počelo.
U tom trenutku nisam se mogla ne zapitati: gdje ti ljudi odlaze kada izađu iz bolnice? Tko ih dočeka? Tko im skuha čaj? Kako podnose vožnju autobusom? Jako puno njih dolazi autobusom u Mostar na liječenje.
I upravo tu, u toj tišini i sa tim pitanjima, rodila se ideja o Kući nade. Ne kao građevina, nego kao potreba.
Je li iza ove priče i osobno iskustvo?
Hvala Bogu, osobno nisam imala takvo iskustvo u obitelji. Ali možda je baš zato ta spoznaja bila još snažnija.
Kroz razgovore s ljudima koji prolaze kroz bolest osjetila sam koliko je ta borba teška. Ne samo fizički, nego i emocionalno. I koliko dodatno boli kada uz sve to morate razmišljati gdje ćete prespavati, imate li novca za smještaj i hoće li itko biti uz vas.
Tada sam shvatila, ponekad nije najteže ono što liječi tijelo, nego ono što nedostaje duši. A to su toplina, sigurnost i osjećaj da niste sami.
Kako zamišljate Kuću nade?
Kao dom… pravi dom!
Mjesto gdje ćete nakon teškog dana moći sjesti, skuhati čaj, šutjeti ako želite ili razgovarati ako imate snage. Mjesto gdje pitanje “Kako ste?” nije iz navike, nego iz iskrene brige. Želim da svatko tko uđe osjeti mir. Da osjeti da je viđen, da je važan. Da nije samo pacijent, nego čovjek.Kuća nade neće biti samo krov nad glavom, bit će zagrljaj. Tiha podrška! Prostor gdje bol možda ne nestaje, ali postaje lakša jer se dijeli.
Često naglašavate da ova kuća neće imati podjele. Zašto Vam je to toliko važno?
Zato što me iskreno boli što još uvijek dijelimo ljude na “naše” i “vaše”.
Kuća nade neće imati ime ni prezime. Neće pitati za vjeru, naciju ni bilo kakvu razliku. Ona neće poznavati ništa što dijeli ljude u Bosni i Hercegovini.
U njenim zidovima postojat će samo jedno, čovjek i njegova borba.
Bit će otvorena svima koji se bore za život protiv karcinoma, bez iznimke. Jer bolest ne bira. I zato ni pomoć ne smije birati!
S kakvim se izazovima susrećete?
Iskreno s puno njih. Svaki korak traži vrijeme, snagu i vjeru. Najteže je kada vidite koliko je potreba velika, a koliko su mogućnosti ograničene.
Ali onda se dogodi nešto što vam vrati vjeru u ljude. Netko nazove. Netko pošalje poruku. Netko kaže: “Tu sam.”
Od srca zahvaljujem svima na nesebičnoj podršci, gospodinu Mariju Vukoji koji projektira cijeli projekt, te gospodinu Tomiju Roziću i svim poduzetnicima koji su se uključili i pružili ruku pomoći.
Veliko hvala i dr. Marijanović, predstojnici Klinike za Onkološke bolesti, njen rad nije samo medicina, nego čista ljubav prema ljudima. Hvala i ravnatelju SKB-a Mostar, gospodinu Anti Kvesiću, koji je omogućio da se Kuća gradi u krugu bolnice.
I hvala svakom čovjeku koji je na bilo koji način dao dio sebe u ovu priču. Jer ova kuća ne nastaje od cigle, ona se gradi od dobrote.