Vitežanka Martina Kozina dobitnica je ovogodišnje Dekanove nagrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Posljedica je to iznimnog uspjeha i sjajnih rezultata tijekom studija, nakon kojega je Martina stekla titulu magistre edukacije Informatike i tehnike.
Ovim povodom smo ju kontaktirali te uz prigodnu čestitku zamolili da podijeli s nama svoje dojmove.
“Svaki student čim upiše fakultet mašta o završetku i nekako jedva čeka dan kada će završiti i kada će prestati obaveze oko učenja, polaganja ispita, ali nije ni svjestan da to vrijeme kročenja kroz studentski život i njega samog oblikuje. Kroz to vrijeme potrebno je i dosta odricanja u životu kako nas samih tako i naših roditelja, pogotovo nekako nas koji studiramo izvan mjesta prebivališta. Kada sam krenula za Split prvi put bilo je jako teško, jer cijela obitelj ostaje kući idem sama u nepoznato, od sada sama se moram boriti za sebe. Bila sam svjesna gdje idem i zbog čega idem te da si ne mogu dopustiti to da ne završim studij. Prije svega zbog roditelja koji su sve dali i toliko se borili i odricali za mene dok sam bila tamo. Pogotovo, jer je majka bila jedina koja je radila u obitelji. Bilo je i teških i kriznih trenutaka tijekom studiranja, a jedan koji je posebno obilježio moje studiranje je smrt oca, koji mi je bio velika potpora u svemu i s kojim sam dijelila svoje ideje vezano za studij. Poslije toga mi je bilo samo u glavi nakon svega nećeš odustati, ideš još jača ostvariti svoj cilj i učiniti njega ponosnim”, emotivno, skromno i u jednom dahu nam govori Martina.
I ne samo da je uspjela u svom naumu, nego je osim svoje obitelji učinila ponosnima sve Vitežane.
“Sigurna sam da je tata živ bio bi ponosan na mene, kao što sam i ja ponosna i zahvalna njemu za sve što je uradio za mene. Znam da me bodrio i navijao za mene i na nebu. Zato je ovo naš zajednički uspjeh, jer ne bih mogla da nije bilo tebe tata, da nije bilo cijele moje obitelji, majke, sestre i brata, rodbine i prijatelja. Hvala im svima što su bili uz mene. Također, hvala i mojim profesorima koji su uvijek bili dostupni za razgovor, imali razumijevanje i uvijek bili spremni odgovoriti na sva pitanja koja sam im postavljala i na prenesenom znanju. Hvala mojoj mentorici s kojom je pisanje diplomskog rada bilo olakšano jer je puno doprinijela svojim savjetima i objavila moj rad u znanstvenom časopisu. Još jednom veliko hvala svima na potpori i razumijevanju”, poručila je Martina u emotivnoj zahvali svojim najbližima.
Pitali smo ju i za sam osjećaj prilikom dodjele diploma i Dekanove nagrade, pri čemu se uz blagi osmjeh mogao iščitati i zasluženi ponos zbog ovoga vrijednog priznanja.
“Kad je došao taj dan, na neki način najsvečaniji dan koji je vezan za uspjeh pojedinca je promocija, u mom slučaju promocija magistra, nekako se u glavi miješaju sreća i tuga. Gledajući nas kako stojimo u togama i izgledamo kao neki čudaci kroz glavu prolazi toliko misli. Osjećala sam se zadovoljno i ispunjeno, jer znam da sam završila sve svoje obaveze i prepreke koje su se našle na tom putu i sada idem pokupiti svoju diplomu, kao nagradu za sav trud. Nema više ispita, nema neprospavanih noći od učenja, a opet na neki način ostaje i žal što je završilo, jer me to oblikovalo i navikla si živjeti i prolaziti te izazove koji su se nametali. Na koncu, kad su me prozvali osjetila sam neopisivu sreću, jer eto ga, stigla sam, ostvarila svoj cilj. I kad sam mislila da je svečanost završila stiglo je i informacija da sam dobitnica Dekanove nagrade, što je bilo veliko iznenađenje i za mene te me učinilo ponosnom još više, jer sam uvidjela da se svaki trud i rad isplati. Kada sam vidjela kako mi profesori prilaze i pozdravljaju me, i uopće sjećaju, iako je u međuvremenu tu prošlo još dosta studenata, shvatila sam da je to samo po sebi velika nagrada. To je nekako pokazatelj da ipak nisam samo onako prošla kroz tu zgradu, nego da sam ostavila dio sebe i da su me po tomu zapamtili”, ponosno nam govori Martina te uaput prepričava i neke od vrlo zanimljivih anegdota iz studentskog života.
Naravno, na koncu smo morali pitati što bi Martina poručila budućim studentima, ali i generalno mladima.
“Vjerujte u svoje snove i borite se za njih. Usprkos ponekad teškim trenucima, iskušenjima s kojima smo suočeni, ne treba posustati. Prije ili kasnije stvari dođu na svoje i rad kvalitetan i mukotrpan rad se isplati. Uvijek će netko znati cijeniti i nagraditi naš trud i rad, samo ponekad trebamo biti strpljivi”, zaključila je naš, iznimno ugodan, razgovor Martina Kozina iz Viteza, dobitnica ovogodišnje Dekanove nagrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
(Vitez.info)