Predstavljanje knjige “Posthaaška priča“ autora Zorana Kupreškića, tiskane u nakladi HKD Napredak podružnica Vitez, upriličeno je u četvrtak večer u organizaciji HKD Napredak Glavna podružnica Mostar u Galeriji kraljice Katarine Kosača. Uz autora i njegova brata Mirjana Kupreškića predstavljači knjige bili su Bariša Čolak i Anto Ivić, član Središnje uprave HKD Napredak, a moderator je bio Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma herceg Stjepan Kosača.
Prvi predstavljač Bariša Čolak, kazao je kako je knjiga „Posthaška priča“ autora Zorana Kupreškića osobni doživljaj, pogled i viđenje samog autora ali i njegovog brata Mirjana – Miće koji su zajedno proživljavali sve one teške dane od izbijanja ratnog sukoba u Središnjoj Bosni, vremena u kojem su putem medija ili na drugi način saznali za mogućnost podizanja optužnice i samog saznanja o podignutoj optužnici Haškog tužiteljstva, odlaska u Den Haag, četiri godine i 17 dana provedenih u haškoj pritvorskoj jedinici, svojevrsnom haškom kazamatu, iako potpuno nevini ljudi, kao i vremena provedenog na slobodi, posebno onog u prvim godinama slobode.
-„Posthaška priča“ na jednostavan, iskren i uvjerljiv način govori o nevino progonjenim i nevino osuđenim osobama od strane Haškog tribunala – govori o dvojici Hrvata iz Viteza, braći Kupreškić, ali ne samo o njima, za rubriku je “vjerovali ili ne“ da je Haaško tužiteljstvo optužilo za ratni zločin mrtvog čovjeka, Stipu Alilovića, čovjeka koji je zbog bolesti za vrijeme ratnih sukoba u Središnjoj Bosni živio upravo u Nizozemskoj u kojoj je sjedište Haškog tribunala – istaknuo je Čolak dodavši kako su Zoran i Mirjan oslobođeni za zločin koji se dogodio 16. travnja 1993. godine nad bošnjačkim stanovništvom u Ahmićima, jer ne samo njih dvojica nego nitko od susjeda nije sudjelovao u tom zločinu pa Tužiteljstvo nije moglo dokazati nikakvu njihovu odgovornost, zašto nije postojao niti jedan izvan razumne sumnje valjan dokaz koji bi ih teretio.
-Iako su u drugostupanjskom postupku potpuno oslobođeni i unatoč tvrdnji predsjednika Sudskog vijeća da im je učinjena velika nepravda te da na njima nema nikakve krivnje i odgovornosti, oni ne samo da nisu dobili nikakvu satisfakciju ni obeštećenje nego još uvijek nose pečat kojim su na pravdi Boga obilježeni- naglasio je Čolak.
On je podsjetio kako su važnu, ali ne baš časnu ulogu u ratnim sukobima u Srednjoj Bosni imali stranci, posebno oni koji su djelovali u okviru UNPROFOR-a i u humanitarnim organizacijama i pojavljivali se kao svjedoci u ovom i drugim predmetima pred Haškim tribunalom.
Po mom dubokom uvjerenju ipak najveći krivac što su braća Kupreškić proživjela ovu kalvariju je Haško tužiteljstvo, što nikako ne dovodi do zaključka da je ono jedini i isključivi krivac, a da je Haški sud pravedan sud , naprotiv upravo suprotno, kao što kaže autor, citiram: “ovaj sud je nepravedan da je teško naći nešto nepravednije od njega. Da je Haško tužiteljstvo radilo svoj posao stručno, odgovorno, profesionalno, neovisno i nepristrano, da su putem haških istražitelja uzeli njihove iskaze i iskaze drugih svjedoka, što su morali učiniti, po svim pravilima ne samo kontinentalnog nego i anglosaksonskog prava moralo bi odustati od kaznenog progona. Ali unatoč tome da je Haški sud bio objektivan, neovisan i nepristran oslobađajuća presuda morala je biti donesena u razumnom roku, a ne tek nakon pune četiri godine i 17 dana provedenih u haškom pritvoru- kazao je Čolak te ustvrdio da koliko je Haški tribunal “ogledalo pravde“ najbolje potvrđuje činjenica kad se pogleda broj vođenih postupaka i donesenih osuđujućih presuda za zločine počinjene nad Hrvatima Središnje Bosne koji su najveći stradalnici u proteklom domovinskom ratu.
-Postoje svakako i drugi razlozi što je ova haška i „Posthaška priča“ završila na ovakav način. Muslimanska tajna služba AID pripremala je i instruirala svjedoke Tužiteljstva na lažno svjedočenje, bez bilo kakvih posljedica za takav gnjusan čin. Jednako tako nitko od svjedoka Tužiteljstva koji su lažno svjedočili i optuživali nevine ljude, sud zbog toga nije pozvao na odgovornost. Unatoč nepravdi koju su doživjeli ne samo od strane Haškog tribunala, Zoran i Mića nikoga ne mrze, naprotiv ,od dobrih ljudi koji su u prošlom domovinskom ratu samo štitili svoje gole živote i živote svojih obitelji postali su još boli ljudi. U knjizi je posebno naglašeno da je njihova vjera, ustrajnost i neizmjerno pouzdanje u Boga razlogom što su uspjeli i pred najnepravednijim sudom doći do oslobađajuće presude kojom su oslobođeni svake krivnje i odgovornosti- rekao je Čolak te svima preporučio ovu knjigu jer prostor na kojem živimo, povijest nas uči, bio je poprište sukoba u kojima su najveću cijenu plaćali upravo oni koji te sukobe nisu htjeli, ili su bili za njih najmanje odgovorni.
-Vjerujem da se upravo na ovom primjeru može raskrinkati sva licemjernost u pokušaju prikazivanja haškog sudišta kao mjesta i mjerila utvrđivanja neupitne pravde- zaključio je na kraju Čolak.
Anto Ivić govoreći o knjizi, koji je i sam bio sudionik ratnih zbivanja u Sarajevu, kazao je na početku svog obraćanja kako su Zoran i Mirjan Kupreškić teško mogli predvidjeti budućnost i prijepore koji će se pretvoriti u žestoki oružani sukob.
Kroz 24 odgovora na pitanja o prošlosti, ovom knjigom sudionik rata Kupreškić zapravo ne piše samo o sebi i bratu. Premda je to osobno viđenje, u pitanju je povijest, povijest običnih ljudi središnje Bosne koje je zahvatio vrtlog širih zbivanja, i koji su suočeni s ugrozom ne samo osobnom, nego i života obitelji i zajednice u kojoj su bili, pokušali odgovoriti izazovu tog vremena u zadanim okolnostima i s ograničenim mogućnostima – istaknuo je te naglasio kako završetkom rata njihova iskustva nisu završila jer među devetoricom Vitežana optuženih za zlodjela u Ahmićima bili su i braća Kupreškić.
-Ovo djelo govori o gotovo cijelom desetljeću prožetom neizvjesnošću. Ono obrazlaže razloge dobrovoljnog odlaska na sud. Odgovorima na pojedina druga pitanja, čitatelj si predočava kakva je bila osobna kalvarija ljudi terećenih na temelju lažnih svjedočenja susjeda, praćenih zlonamjernim, neprovjerenim i konstruiranim medijskim natpisima u režiji AID-a. Sve je to praćeno odvojenošću od obitelji, ograničenim posjetima i odgodama početka suđenja. Izloženi četvorici tužitelja, iskazima 60 svjedoka od kojih je čak 40 bilo zaštićenih, nisu bili optuženi samo pojedinci već se teretio cijeli narod. U atmosferi u kojoj pravda nije bila slijepa, indikativan je prikaz termina obrane od izmišljotina u iskazima svjedoka podešenim u vrijeme izmorenosti branitelja i optuženih – ocijenio je Ivić.
Prema njegovom sudu ova knjiga u prvom redu ukazuje na žrtvu, ali da je njegov dojam je drugačiji, jer unatoč tomu što su, kako Zoran piše, „gotovo desetljeće života izgubili“, vratili su se u Vitez s mirnoćom i vedrim pogledom na život.
-Kada razmišljamo o budućnosti, treba pozitivno razmišljati i djelovati, ali prošlost ne smijemo zaboraviti. Zato onima koje zanima, napose pripadnicima generacija rođenih u slobodi možemo reći: „Ako ne znaš što je bilo“ … pročitaj ovu knjigu – zaključio je Ivić.
Mirjan Kupreškić u svom je izlaganju zahvalio svima za potporu tijekom procesa te podsjetio kako su lažno optuženi i nevino osuđeni u Haagu proveli četiri godine, ali da ta žrtva nije bila uzaludna jer je pokazala da je istina na kraju pobijedila. Ocijenio je kako je suđenje pokazalo svu nepravdu i pristranost suda i napose Tužiteljstva u Den Haagu koje je podizalo optužnice bez ikakvih dokaza i čak protiv ljudi koji ni fizički nisu bili u Vitezu tijekom događaja za koje ih se optuživalo. Da apsurd bude veći jedan od optuženih je tada živio u Nizozemskoj te stoga, kako je kazao, taj se sud nikako ne može nazvati sudom pravde već nepravde.
Na kraju predstavljanja govorio je i sam autor knjige Zoran Kupreškić. Izrazivši veliku zahvalu svojoj obitelji koja je bila najveća potpora njemu i njegovu bratu, uz vjeru u Boga i pravdu da će na kraju pobijediti, otkrio je kako je ova knjiga nastala.
– Dakle, u knjizi smo poredali pitanja po frekventnosti po kojima su nam postavljana nakon izlaska iz pritvora te knjiga daje odgovore na sve njih. Jedno od najčešćih, možda i najčešće, je bilo jesmo li dobili ikakvu satisfakciju, kad nam je bilo najteže i u ratu i u Haagu i tako dalje. Znači, knjiga je nastala kroz 24 pitanja – kazao je.
Govoreći o životu nakon povratka iz pritvora u Haagu nakon 1400 dana rekao je kako je trebalo vremena da vrati u kolotečinu i da se prilagodi.
-Stvarno sam neke stvari potpuno nadišao, ali evo kad se počneš malo prisjećati, onda isplivavaju kojekakve stvari, nekad se probudim, prilično često sanjam rat, što mi je ovako malo čudno, ali logično je da se čovjek vrati na neke stvari koje je i proživio. Trebalo je neko vrijeme da se prilagodim i na svoju obitelj i na prijatelje, ali to je daleko iza nas – naglasio je Kupreškić.
Zahvalio je svima koju su im pomagali tijekom istaknuvši pozitivnu ulogu Republike Hrvatske i predsjednika Franje Tuđmana te biskupa Ratka Perića i fra Ante Marića koji je bio i nazočan predstavljanju, a kratko je podijelio i neka sjećanja iz tih vremena.
U svom obraćanju autor je zahvalio i uzvanicima, predstavljačima i predsjedniku HKD Napredak Glavna podružnica Mostar Miroslavu Landeki te i svima koju su pomogli da ova knjiga nastane i da se predstavi u Mostaru, uz poruku kako je bitno prenošenje istine o Domovinskom ratu, napose mladima koji mogu izvući neke pouke u smislu da te istina oslobađa, a kako je njih ta istina oslobodila.
U glazbenom dijelu nastupili su na violini Tamara Aničić, učenica srednje Glazbene škole Ivana plemenitog Zajca u Mostaru uz glasovirsku pratnju Marijane Pavlović, prof, članice Napretkova trio Senso.
Na predstavljanju ove zanimljive knjige Haaških uznika koji su u pritvoru nevino proveli više od četiri godine, između ostalih, bili su nazočni dr. Dragan Čović, predsjednik HNS-a BiH, Darijana Filipović, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH, predsjednica Vlade HNŽ-a Marija Buhač i predsjednik Vlade ŽZH Predrag Čović, zamjenica predsjednika Skupštine ŽZH Ivana Barišić, Marija Bošković, zastupnica u Skupštini HNŽ, Jasna Zlomislić, predsjednica Udruge obitelji poginulih branitelja HVO Herceg Bosne.
izvor: hkdnapredak.com/radiovitez.ba