Mijo Pejić iz Jajca treba našu pomoć, u tijeku akcija prikupljanja sredstava za operaciju

Donosimo vam dirljivu priču o borbi u životu i nastojanju da se sruše različite predrasude. Naime, Mijo Pejić (27) kao dijete je stradao u požaru u Jajcu, dobio je teške opekline i invaliditet koji nosi kroz život. Nedavno je pokrenuta humanitarna akcija da se Miji uradi nekoliko operativnih zahvata kako bi i on mogao normalno funkcionirati u životu i živjeti svoje snove.

O Miji su pisali i njemački mediji, a u nastavku pročitajte Mijinu životnu priču:

– Mijo Pejić rodom iz Bistrice kod Jajca, rođen je 2.11.1994. godine u Livnu u izbjeglištvu.

Majka Mara Pejić (Oršulić) je bila domaćica, a otac Lovro Pejić zidar. Nakon završetka rata odlučili su se vratiti svome domu, svojoj djedovini, ali nažalost nije bilo moguće vratiti se u selo Bistricu pa smo dobili stan na korištenje u ulici Marka Marulića u Jajcu.

Mama je bila neopisivo sretna, živjeli smo skromno. ali sretno. Pripreme za Božić i nadolazeće blagdane unosili su jedan slatki nemir u naša srca.

Neokićeni, plastični, skromni bor ostajao je stajati u hodniku jer tog kobnog dana, zbog požara u stanu, moj 2-godišnji brat bio je u borbi za život. Majka je boravila s Mijom u bolnici danonoćno, u Splitu na Firulama. Kako bi inače on kao tako malo dijete preživio sam u takvim bolovima?!

Tata je bio donor kože, zbog velikog dijela tijela zahvaćenog opeklinama. I njemu su tako malom skidali kožu s ostalih zdravih dijelova tijela. Kad sam napokon dobila priliku posjetiti ga, kad se napokon stabiliziralo njegovo stanje i vidjeti ga u bolnici bio je neprepoznatljiv. Kompletno u zavojima.

Samo su njegove okice bile netaknute, pune boli, ali istovremeno su prkosile životu i odavale sjaj i želju za životom.

Bio je i ostao borac!!!

Ne znam je li to rezultat svih maminih molitvi, krunica, posta, odricanja i nade, vjerujem da je, jer mi smo vjernici. Tog dijela našeg života se svi nerado prisjećamo i o tome govorimo.

Tolike godine smo pokušavali naučiti se pomiriti i nositi se s tim, s našom sudbinom, ali to je bio preveliki stres, šok i trauma za našu malu obitelj. Nikad više nismo bili ta ista obitelj.

Mijo je pohađao osnovnu školu u Divičanima. Na kraju su se međutim odvažili i preselili u Zagreb zbog boljih uvjeta za pronalaskom škole i posla koji bi bio za njega i njegov invaliditet prihvatljiv i izvediv.

Mijo je uspješno završio Grafičku školu u Dubravi i jako je želio taj posao raditi. Ali nažalost nije bilo za njega nikakvih ponuda, svi kad bi ga vidjeli rekli bi sažaljivo, jako nam je žao, ali nemamo za vas nikakvu ponudu, jer bi sve moralo biti posebno prilagođeno prema vama i vašem invaliditetu.

Svaka odbijenica mu je sve teže padala!

Mijo se povlačio u sobu, u samoću. Živio bi samo za dane kad se vraća u Bosnu, u Bistricu, da vidi svoje prijatelje. Mijo je postao samouki informatičar, to ga je jako oduvijek zanimalo. Odlično se snalazi na kompjutoru u programima te također sam sebi popravlja kvarove kad mu se nešto na kompjutoru pokvari.

Kao mali se oduvijek trudio svima pokazati i dokazati da on može sve kao i ostali, te je tako brzo svladao skijanje koje je s vremenom preraslo u njegovu veliku strast i opsesiju. U Zagrebu je sa školom iz Dubrave išao na skijanje na Sljeme te tako izborio zlatnu medalju. Svi smo bili na njega neizmjerno ponosni mada je on to uvijek sramežljivo i pokazivao.

Nakon toga dolaze nove borbe i strahovi. Tata je obolio od karcinoma debelog crijeva. Operacije, kemoterapije i njegovi krici od bolova naša srca su kidala. On, koji je oduvijek bio najjači, najzdraviji. Naš stup, glava kuće!

Nama su ruke bile vezane, mi smo bili paralizirani, bespomoćni. Nakon 3 godina bitke tata je u travnju 2012. godine izgubio bitku u bolnici KB Dubrava. Nakon 3 godina mama je opipala kvržicu na trbuhu, odmah smo otišle na Rebro u bolnicu gdje sam ja bila zaposlena. Mama je odmah primljena i obrađena, ali nažalost dijagnoza karcinom na jetri koji je metastazirao na želudac. Nakon uspostavljene dijagnoze mama je živjela samo 2 mjeseca te nas je i ona u travnju 2017. godine napustila.

Moj muž je već neko vrijeme radio u Njemačkoj, meni je bilo naporno s dvoje male djece, pa smo nakon mamine smrti morali odlučiti što dalje i kako. Ili se on vraća ili se svi preseljavamo u Njemačku. Odluka je pala, jednoglasno na preseljenje. Vjerujem da je to bio na jedan način bijeg od tuge i problema. Tu bi nas sve svakim danom podsjećalo na roditelje kojih više nema, koji nas više nisu mogli nazvati za rođendane, blagdane… ili koje mi više nismo mogli nazvati i pitati za savjet. Najteže je bilo na Badnjak, jer je tata tad imao rođendan.

Život nas je učio ma kako težak pad bio, moramo se ponovno dići i nastaviti dalje.

Vjerojatno će jednom svemu doći kraj!

Mijo se potom upisao u autoškolu i položio vozački ispit. Zamislite samo. Njegovoj sreći nije bilo kraja.

Mijo više nije mali dečkić, Mijo je izrastao u 27-godišnjeg muškarca. Usprkos svemu, on zrači dobrotom i pozitivnošću. Nije odustao, nije se predao. U Njemačkoj je na početku išao godinu dana u školu Njemačkog jezika te uspješno i brzo naučio jezik. Zatim je danonoćno pisao zamolbe za posao. Nije bio izbirljiv, uopće nije imao kriterije. Bilo je bitno samo to da on dobije priliku, priliku da svima pokaže da, iako nema desnu ruku, on želi raditi, želi živjeti, osjećati se korisno i sam svoj novac zaraditi. Rekao bi: “Svi moji prijatelji pričaju o poslu, a ja, ja se nemam o čemu pričati. Ne postoji više zajedničkih tema. Svi su se već oženili i djecu dobili, a ja ne mogu naći djevojku. Djevojku koja će me prihvatiti i voljeti s mojim invaliditetom, s mojim manama i vrlinama i s kojom ću obitelj osnovati, čemu ću se nadati i veseliti.”

Ja sam se iskreno bojala i brinula, brinula kako ću ja to sve sama uspjeti. S djecom, poslom, bratom s invaliditetom. Naravno, moj muž je bio cijelo vrijeme moj oslonac i podrška u svemu. Bez njega ja to ne bih mogla prebroditi.

Ali Mijo, on je bio moj blagoslov. Kad smo mi radili on se brinuo za moju djecu, brižno i odgovorno. Ispostavilo se da bi bez njega nama bilo jako teško. Vozi djecu ujutro u školu ako ja imam prvu smjenu koja počinje od 6 sati. Ako radim popodne on ih pokupi ispred škole nakon završetka školskog programa. U domaćinstvu je također brižan. Pomaže maknuti suđe, usisati prašinu. Njemu jednostavno ništa nije teško.

Bez ikakvih prava u Njemačkoj na invaliditet, niti zdravstveno, koje mu mogu samo dati roditelji ili bračni drug. Zatim je dobio prvi put posao. To je bilo unutrašnje čišćenje automobila. Radio bi on bez prigovora, sa žuljem na ruci, niti tad nije odustajao. Ali, nažalost, zbog korone i smanjenja posla, morali su smanjiti i broj zaposlenika. Mijo je to teško podnio. Njegovi kolege su molili da Mijo ostane da njima smanje sate. Ali, niti to nažalost nije pomoglo.

Nakon nekog vremena, Agencija za zapošljavanje, koja je pri prijašnjem poslu bila posrednik, ponudila mu je posao u Agenciji kao vozač što je on s oduševljenjem prihvatio. Sada već 7 mjeseci radi za Capeleo Gmbh i vozi na posao i s posla vraća njihove zaposlenike koji nemaju vlastiti prijevoz. I tu nije priči kraj. Tu sve tek počinje. Njegov poslodavac, čovjek velikog srca i poštovanja prema Miji odlučio mu pomoći. Mi se tome još nismo nadali. Mi smo stranci u Njemačkoj, vrijeme je korone. Mi nemamo nekih poznanstava, niti mi baš toliko savršeno još uvijek pričamo njihov jezik.

On je sve preuzeo u svoje ruke. Našao je plastičnog kirurga koji je porijeklom iz Sarajeva, a radi u Münchenu. Riječ je o prof. dr. Ninkoviću, jednim od 10 najboljih plastičnih kirurga u svijetu. Njegov šef je odvojio vrijeme i otišao s njim na pregled te odmah drugi dan pokrenuo akciju za pomoć u svrhu operacije. Otvorio je poseban račun, nazvao i dogovorio intervju s novinarima. Sve je uredno izišlo i objavljeno. Točan termin se ne zna, zbog stanja s koronom. Planiran jedan zahvat je početkom drugog mjeseca od planiranih 5 ukupno. To će koštati jako puno.

Ovom prilikom vas molim, ako ga možete malo podržati. Ovo sve je za nas jako teško, za njega najteže. Tu su i sram i ponos, ali preko svega moramo prijeći ako želimo njemu pomoći da ostvari svoje snove i napokon njegovo lice dobije normalan izgled.

Ovim putem se želimo zahvaliti svima kojima je stalo i podržavaju ga, a posebno hvala našim divnim prijateljima i obitelji koji su odmah bez oklijevanja reagirali, priču podijelili, omogućili samim time da i drugi saznaju za akciju.

Mijo je sad, napokon, nakon 25 godina borbe, dobio priliku svoj život promijeniti. Opet je Advent tu, Božić dolazi, pokažimo jedni drugima i pokažimo cijelom svijetu kako ništa nije nemoguće.

Njegov šef je u novinama izjavio da je sve organizirao iz dva razloga. Jedan je bio reklamiranje firme i dovođenje novih radnika, a drugi omogućavanje zapošljavanja invalidima. Ja ga svim silama podržavam.

Dajte takvim osobama priliku, možda su puno kvalitetniji radnici od nekih koji su potpuno zdravi i naočigled sposobniji, emotivno je poručila Biljana Miškić, Mijina sestra.