Nakon što je postigao uspjeh uvrštavanjem u jedan od natjecateljskih programa ovogodišnjeg 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, novi dugometražni igrani film redateljice Čejen Černić Čanak o prekinutoj romantičnoj vezi dvojice prijatelja u unutrašnjosti Hrvatske potvrđuje da je riječ o radu koji režijom, zapletom i glumom generira i svježinu i oštrinu…
Igrani film ‘Zečji nasip’ u režiji Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju čiji je autor Tomislav Zajec. Producentica mu je Ankica Jurić Tilić dok su njezini kolege iz Slovenije i Litve Aleš Pavlin i Ieva Norviliene dio koproducentske ekipe. Tema proskribirane ljubavi dvojice mladića, kontekst priče vezan uz društvenu stigmatizaciju homoseksualaca te rafiniran redateljski pristup, koji je istodobno promatrački i analitički, omogućili su filmu velik međunarodni uspjeh već pri inicijalnom prikazivanju. ‘Zečji nasip’ ove se godine natjecao u jednom od službenih programa 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu namijenjenom ostvarenjima koji imaju teme o mladima te se prvotno obraćaju mlađoj publici. To je Generation 14plus, a koji već godinama u struci figurira kao jedan od najupečatljivijih kada je posrijedi njegova programska orijentacija.
Novi zamah hrvatskog filma
Stoga je uvrštavanje hrvatskog filma u ovaj program odjeknulo kao nastavak izvrsnog početka 2025. za hrvatsku kinematografiju. Nakon oskarovske nominacije za kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘ Nebojše Slijepčevića i nagrade za najbolji film za dugometražni dokumentarac ‘Fiume o Morte!’na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu Igora Bezinovića, koji postaje i kinohit, rad Černić Čanak opravdava svoje visoke ocjene. Sada je na redu hrvatska kinopublika koja, barem što se tiče projekata domaće kinematografije, nema čestu prigodu pogledati filmove ovakvih zapleta.
Filmu je najbolja preporuka način na koji je osmišljen i ostvaren njegov režijski koncept u sinergiji s trpkim zapletom i profiliranjem likova. Baš kao i mladi glumci koji predvode ekipu ispred kamera. Ukratko, riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.
Socijalna poplava
Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.
U filmu između ostalih glume i Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci te Vitežanin Luka Baškarad. Luka je svoje prve glumačke korake napravio u dramskoj sekciji koju je predvodila FRAMA iz Viteza, a potom i u Gradskom kazalištu mladih Vitez, gdje se odmah isticao po svom talentu.
Redateljičina odluka da dobar dio radnje bude snimljen s leđa protagonista dobila je elaboriranu izvedbu u snimateljskom radu Marka Brdara, a on je tako stvorio iluziju neposrednosti te gotovo dodira s onim što se nazire. To minuciozno prate montaža Slavena Zečevića i glazba, koju potpisuje Domas Strupinskas, kao fino ugođena filmska izražajna sredstva čiji je cilj uvjeriti gledatelje da se, neovisno o tome što se nalaze s druge strane ekrana, takvo što uistinu zbiva u stvarnosti. Možda baš blizu njih, u njihovoj sredini.
Nesnošljivost o kojem ‘Zečji nasip’ govori niti je stvar prošlosti niti pitanje udaljenih prostora. Ono što film nenametljivo razlaže jest nesnošljivost kao karakterna i emocionalna odrednica te nespremnost da se i najbliži prihvate ako nam svjetonazorski ne odgovaraju. Svojom se temom film u potpunosti uklopio u profil Berlinalea, a koji i u programu Generation 14plus, možda ponajviše u njemu, proteklih godina postavlja neke nove granice umjetničkog izražavanja i reagiranja na stvarnost.
Tako je u njemu ove godine priznanje Mladog ocjenjivačkog suda dobila filipinska drama ‘Sunshine’o trudnoći mlade gimnastičarke, a priznanje Stručnog ocjenjivačkog suda irska drama ‘Christy’o otuđenoj braći koja se pokušavaju zbližiti. Percepcija ‘Zečjeg nasipa’mogla bi pripomoći tome da se i u Hrvatskoj više snimaju filmovi o mladima za mlade, a koji i odraslijoj publici predstavljaju tematski i umjetnički novum. Kada u posljednjem kadru redateljica kontrastno otvori cijeli film na skučenoj autobusnoj postaji, ne samo prema raspletu, nego i prema interpretacijama, ‘Zečji nasip‘ postaje ne samo umjetnički rad koji znalački progovara o vremenu i prostoru na koje se odnosi, nego i autentičan glas koji se daleko razumije.
Čestitamo ekipi igranog filma Zečji nasip, čestitamo našem Luki Baškaradu i želimo mu još puno, uspješnih projekata.