Posljednjih dvadesetak godina Zapad se intenzivno bavi džihadistima i džihadisti Zapadom. Mrze se i istrebljuju, makar jedni druge, kako to nerijetko u ratu biva, slabo ili jedva i da znaju.
Ne razumiju sasvim motive neprijatelja, ne znaju što onog drugog zapravo pokreće. U Europi, u Americi, uglavnom nemaju pojma kako zapravo izgleda svijet ljudi koji u ime džihada ubijaju. Onih koji, čini se, olako, pristaju žrtvovati vlastite živote. Dapače i svoju djecu, opet je dojam, mirne duše, šalju da se opasani bombom raznesu među kakvom gomilom po većim europskim gradovima.
Talal Derki, sirijski dokumentarist, školovan u Grčkoj, godinama već u Berlinu, ove godine na ZagrebDox dolazi s filmom “O očevima i sinovima” za koji je prošli tjedan na Sundanceu dobio glavnu nagradu za dokumentarni film. Derki je proveo više od dvije godine snimajući džihadiste u selu na sjeveru Sirije.
Nenametljiva autorskog rukopisa zahvaljujući kojem gledatelj ima dojam da je sam s protagonistima, Derki je napravio film u kojem okosnicu priče čine otac, Abu Osama (45), i dvojica njegovih sinova, 13-godišnji Osama, kojeg je, treba li i objašnjavati, nazvao po Osami bin Ladenu, i nešto mlađi Ayman, dječaci koje otac, makar ih neizmjerno voli, želi što prije poslati u kamp za obuku džihadista.
Abu Osama ima osmero djece (“Molim se bogu da mi iduće godine dade još četvero”), dvije žene, borac je al-Nusre i pirotehničar. Film priča o djetinjstvu dječaka od kojih mnogi, ne stigavši ni do puberteta, završe u džihadističkom vojnom kampu, isprane glave koju od malih nogu uče nositi u torbi. Široki kadrovi šeću kroz otužan, gotovo apokaliptički nelijep, polupustinjski krajolik, opisuju svakidašnje siromaštvo i neznanje onih koji se pod egidom boga klanjaju ratu i brutalnoj ideologiji nasilja.
Mnoga djeca školu ne pohađaju, o svijetu izvan vlastita sela ne znaju baš ništa, igraju se, među ostalim, izrađujući bombe…
/HMS/