Na današnji dan 2010. godine, od posljedica teške bolesti, preminuo je fra Franjo Grebenar Greba. Bio je zacijelo jedan od najpoznatijih i puku najdražih fratara u Lašvanskoj dolini odakle je rodom i gdje je, pastoralno djelujući, proveo najviše godina. Prepoznatljiv po svojem originalnom humoru, bio je rado viđen u društvu mladih.
Fra Franjo Grebenar, sin Joze i Slavke r. Gudelj, rođen je u Malom Mošunju, župa Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijat proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je položio i prve zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete položio je 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).
Vršio je službu župnog vikara u Tolisi (1979-1980), Podhumu/Livno (1980-1982), Breškama (1982-1984), Podmilačju (1984-1985), Novoj Biloj (1994-2000), Brajkovićima (2000-2004), Ovčarevu (2004-2006) i u Novoj Biloj od 2006. pa sve do svoje smrti na današnji dan 1. prosinca 2010. godine. Obnašao je službu župnika u Drijenči (1985 -1988) i u Novoj Biloj (1988-1994).
Ono pak po čemu će ostati ponajviše upamćen čini ga ljudskom gromadom. U jeku najtežih ratnih sukoba u dolini Lašve fra Franjo je, kao novobiljanski župnik, otvorio vrata svoje kuće i crkve kako bi se tu mogli liječiti ranjenici. Na taj su način spašene tisuće života, a cio taj kraj od raseljenja. Može se bez pretjerivanja reći: da nije bilo pokojnoga Grebe, Lašvanska bi dolina u ratu ostala pusta, raseljena i popaljena kao Bosanska Posavina. Ta prvotna bolnica u crkvi zvala se “Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić”.
U svom posljednjem intervjuu koji je dao Večernjem listu rekao je između ostalog:
“Jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno… Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni.”