HKD ,,Napredak” podružnica Vitez vas poziva na promociju knjige mlade talentirane autorice Blanke Tustonje, učenice OŠ ,,Bila” i dugogodišnje članice folklorne sekcije HKD ,,Napredak” podružnica Vitez.
Srdačno vas pozivamo na poseban i inspirativan događaj, promociju knjige koju je napisala Blanka Tustonje, učenica Osnovne škole ,,Bila”. Ovo izuzetno djelo, nastalo iz mašte i ljubavi prema pričama, dokazuje da talenat i kreativnost ne poznaju granice, čak ni godine.
Knjiga ,,Pustolovine djevojčice Blanke” vodi nas kroz pustolovine znatiželjne i naivne djevojčice, a svaka stranica odiše autentičnošću i energijom mladog pisca.
Promocija će biti održana u četvrtak, 27. ožujka u 19,00 sati u dvorani HKD ,,Napredak” podružnica Vitez. Na promociji ćete imati priliku upoznati našu mladu autoricu, čuti više o njenom pisanju, inspirativnom putu i naravno, družiti se uz knjigu. Ovaj događaj nije samo proslava jednog nesvakidašnjeg uspjeha, već i poticaj svim mladim ljudima da vjeruju u svoje snove i poduzmu korake ka njihovom ostvarenju. Dođite i podržite našu mladu spisateljicu!
Vaša prisutnost bit će dragocjena-poručili su iz HKD Napredak Vitez .
Urnebesna komedija “Pidžama za šestero” rađena u koprodukciji Gradskog kazališta mladih Vitez i HKC-a Nova Bila, danas gostuje u Vodicama u sklopu 12. tjedna zajedništva i solidarnosti sa Hrvatima u BiH, u organizaciji Zajednice Hrvata Bosne i Hercegovine – Šibensko-kninske županije.
U sklopu ovogodišnjeg programa, u subotu, 22. ožujka 2025. godine, u Kulturnom centru Vodice s početkom u 19:00 sati, održat će se humanitarna kazališna predstava “Pidžama za šestero”, u izvedbi Gradskog kazališta Vitez i Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila. Riječ je o komediji koja garantira večer ispunjenu smijehom i zabavom, a svi prikupljeni prilozi namijenjeni su pomoći poplavljenim područjima župe Konjic u BiH.
Ulaz je besplatan, a svi posjetitelji imat će priliku svojim donacijama podržati ovu plemenitu inicijativu.
Tjedan zajedništva završit će nedjeljnim misama, 23. ožujka 2025., u župnoj crkvi Vodice u 09:00 i 11:00 sati, koje će predvoditi don Marin Marić.
Zapovjednik humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” Herman Vukušić u povodu izlaska knjige prisjeća se ovog događaja iz 1993.
O Bijelom putu za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu napisano je nekoliko knjiga, a nedavno je izašla još jedna koju su napisali Herman Vukušić, zapovjednik tog velikog humanitarnog pothvata i pomoćnik zapovjednika konvoja, franjevac Stipe Karajica, nažalost preminuo usred pripreme knjige.
Knjiga “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu: svjedočanstva i dokumenti” ovih je dana privukla pozornost i jer je Služba ratnih zločina Ravnateljstva policije Republike Hrvatske u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu dovršila kriminalističko istraživanje nad trojicom državljana BiH zbog sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Riječ je, kako su priopćili, o osobama koje su obnašale visoke zapovjedne dužnosti u Armiji BiH na području Uskoplja – Gornjeg Vakufa.
Za njih se sumnja da nisu poduzele odgovarajuće mjere koje su im kao rukovodećim osobama Armije BiH na tom području bile na raspolaganju, a kojima bi se mogao osigurati miran i neometan prolazak humanitarnog konvoja. Nakon više od tri desetljeća ratni zločin pripadnika Armije BiH 22. prosinca 1993. kod Uskoplja – Gornjeg Vakufa prema sudionicima humanitarnog konvoja Bijeli put za opkoljene Hrvate Lašvanske doline, tijekom kojega su ubili jednog, a ranili petero sudionika konvoja, mogao bi biti sudski procesuiran. Iz prve ruke o tim zbivanjima govori zapovjednik konvoja Herman Vukušić.
Najprije, zašto ste se odvažili napisati opsežnu knjigu s više od 500 stranica potkrijepljenu dokumentima iz tog vremena? Imao sam namjeru nakon povratka iz Nove Bile napisati knjigu u prvom licu, ali stjecajem okolnosti nisam. Dva tjedna izloženosti neprijateljskom nišanu – na mene je u 14 dana probijanja do Nove Bile i nazad pucano šest puta – golema strepnja i odgovornost za živote 166 sudionika konvoja, teški vremenski uvjeti i još teže odluke u noćima bez sna ostavili su tragove na mom zdravlju. Treći dan po povratku u Zagreb završio sam u bolnici s ozbiljnim kardiološkim problemima, a kad sam se zdravstveno sanirao, ušao sam u sudske probleme i beskonačne bitke s hrvatskim pravosuđem koje, na žalost, traju duže od desetljeća, i dan-danas. Sve to vrijeme drugi su izdavali razne publikacije i knjige o Bijelom putu, pojavljivali su se kojekakvi autori s raznim pričama, interpretacijama i neistinama o Bijelom putu i ulogama pojedinaca u njemu, što je za mene bilo uvredljivo. Zato sam prije četiri godine osmislio knjigu svjedočanstava sudionika konvoja, ali i sudionika Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, jer mnogi su vrijedni i dobri ljudi bili protagonisti Bijeloga puta premda se nisu s konvojem zaputili u Lašvansku dolinu. Knjiga nije nastala radi samopromocije, nego iz osjećaja odgovornosti spram istine i svih hrabrih ljudi koji čine mali, ali grandiozni dio povijesti zvan Bijeli put. Povijesna je istina dragocjena za dobrobit zajednice, a ova će knjiga biti ključni dokument u zaštiti integriteta Bijeloga puta od možebitnih pokušaja krivotvorenja povijesti te da bi se priznanja i zasluge osigurali onima koji ih stvarno zaslužuju.
Koliko je i vaša knjiga pridonijela da se nakon gotovo 33 godine otvori slučaj o ratnim zločinima Armije BiH. Naime, vi ste u svojoj knjizi podrobno obradili taj dio kad je konvoj pri povratku izrešetan rafalnom paljbom. Točno je da knjiga, s brojnim autentičnim iskazima sudionika konvoja te vjerodostojnim dokumentima i 250-ak fotografija s 13-dnevne epopeje konvoja, detaljno rekonstruira mučki napad na humanitarnu, goloruku kolonu Bijeloga puta te demantira svakim iskazom svjedoka, na kraju i balističkim vještačenjem kamiona, potpukovnika Williamsa, zapovjednika britanskog bataljuna UNPROFOR-a, koji je svoje nadređene izvijestio da su “snajper ili snajperi pucali na konvoj”. Ma kakav snajper! Williamsovo izvješće u tom dijelu čista je laž! Ukupno je rafalno izrešetano dvadesetak kamiona, rupe su bile posvuda, po karoserijama, ceradama i vozačkim kabinama. Pravo je čudo da nije bilo tridesetak mrtvih. Nažalost, poginuo je vozač kamiona Ante Vlaić. Točno je da za taj zločin do danas nitko nije odgovarao, ali je istina i da Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu od 1996. godine provodi izvide, odnosno kriminalističku obradu ne bi li otkrili počinitelja ratnog zločina. I ja sam prije više od 11 godina, točnije 9. prosinca 2013., dao iskaz u svojstvu svjedoka u Županijskom državnom odvjetništvu u predmetu protiv nepoznatih počinitelja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Kakva je bila uloga potpukovnika Williamsa i UNPROFOR-a s kojim ste imali i verbalnih obračuna u Novoj Biloj prije povratka? Smatram da je za tragediju koja nas je snašla na povratku osobno odgovoran potpukovnik Williams i UNPROFOR kojemu je zapovijedao. Praktički ništa nije poduzeo za bolje osiguranje konvoja, iako je znao da je upravo na istoj dionici na kojoj je izrešetan u povratku, konvoj pri dolasku napadnut i opljačkan. Znao je i da je na dan povratka konvoja bio planiran i započeo je opći napad Armije BiH na srednju Bosnu. Jednom riječju, što se tiče sigurnosti konvoja, UNPROFOR je, nezainteresiran i birokratiziran, bio – promašaj! Više su koristili napadaču nego žrtvi. Još ujutro oko 8 sati na dan povratka iz Nove Bile, upravo kad smo se spremali za polazak iz dvorišta pilane, započela je artiljerijska paljba Armije BiH i oko nas su počeli padati geleri. Stajao sam na izlaznim vratima s potpukovnikom Williamsom kad je do nas došao vozač iz Čapljine Rajko Šaravanja. U rukama je držao još vruć geler i rekao: “Stajao sam uz kamion kad mi je ovaj geler proletio pored glave. Tek sam tada shvatio da i konvoj granatiraju.” U tom sam trenutku pred svima potpukovnika Williamsa upitao: “Gdje su sada vaša obećanja i jamstva da se neće pucati? Vi ste u tenkovima zaštićeni, svi nosite pancirne košulje, a moji ljudi nemaju ništa. Hajde, džentlmeni, da se zamijenimo pa da igramo u tim uvjetima?” Potpukovnik Williams se samo zacrvenio i šutio. Od Nove Bile do Bistrice imali smo osiguranje vojne policije Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Merdana, dozapovjednika 3. korpusa, koje je bilo korektno, a na moje pitanje zašto nas oni ne prate dalje, pokazao mi je plan izvlačenja UNPROFOR-a te za dionicu od Bistrice do Ljubavne stijene rekao da je to “ničija zemlja”. Od Bistrice nas je preuzeo UNPROFOR i formirane su grupe od 15 kamiona, svaku su pratila dva tenka, jedan na početku, a drugi na kraju, što je, pokazat će se to ubrzo, bilo posve nedostatno, bili smo doslovce žive mete na brisanom prostoru. Na prvu grupu, kojoj sam bio na čelu, Muslimani su zapucali, a druga, te posebno treća, izrešetane su. Došavši u centar veza Zbornog područja Prozor, komunicirao sam telefonom s potpukovnikom Williamsom koji me nagovarao tri sata da pristanem da ostatak konvoja od 16 kamiona nastavi put jer se situacija smirila. Iz iskustva komunikacije s njime tijekom cijelog putovanja, na sreću, nisam prihvatio njegova uvjeravanja i jamstva, a onda mi je sin putem naše šifrirane radioveze poručio da nikako ne prihvatim Williamsov prijedlog jer se na tom području vode žestoke borbe. Nakon toga sam Williamsu rekao da definitivno ne pristajem da konvoj nastavi put, nego da kamioni ostanu, a vozače neka prebace oklopnim transporterima, što je UNPROFOR i učinio. Stoput su mi važniji bili ljudski životi nego kamioni.
Pravda je često spora, ali eto u ovom slučaju dostižna. Što na sve kažete danas s ove vremenske distance? Svaki je rat isti, započnu ga usijane glave, a strada narod, stradaju djeca… Rekao sam i zapovjedniku Armije BiH na Pavlovici Džemalu Merdanu: “Džemale, ja sam ovdje sportaš, humanitarac, ne ulazim uopće u političke odnose i autore sukoba, ali je činjenica da su oba naroda gladna i da pate djeca, starci, tisuće nedužnih ljudi. Rat će završiti kao i svaki i što onda… Neki će biti pod zemljom, neki će biti heroji, neki lažni heroji. Samo je pitanje gdje se tko našao i kako je prošao, je li završio pod zemljom, ili je osakaćen, ili je ostao bez obitelji, bez kuće. A autori – i oni završe pod zemljom, ili se izmaknu, pojave se neki lažni heroji i profiteri.”
Nakon što je postigao uspjeh uvrštavanjem u jedan od natjecateljskih programa ovogodišnjeg 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, novi dugometražni igrani film redateljice Čejen Černić Čanak o prekinutoj romantičnoj vezi dvojice prijatelja u unutrašnjosti Hrvatske potvrđuje da je riječ o radu koji režijom, zapletom i glumom generira i svježinu i oštrinu…
Igrani film ‘Zečji nasip’ u režiji Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju čiji je autor Tomislav Zajec. Producentica mu je Ankica Jurić Tilić dok su njezini kolege iz Slovenije i Litve Aleš Pavlin i Ieva Norviliene dio koproducentske ekipe. Tema proskribirane ljubavi dvojice mladića, kontekst priče vezan uz društvenu stigmatizaciju homoseksualaca te rafiniran redateljski pristup, koji je istodobno promatrački i analitički, omogućili su filmu velik međunarodni uspjeh već pri inicijalnom prikazivanju. ‘Zečji nasip’ ove se godine natjecao u jednom od službenih programa 75. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu namijenjenom ostvarenjima koji imaju teme o mladima te se prvotno obraćaju mlađoj publici. To je Generation 14plus, a koji već godinama u struci figurira kao jedan od najupečatljivijih kada je posrijedi njegova programska orijentacija.
Novi zamah hrvatskog filma
Stoga je uvrštavanje hrvatskog filma u ovaj program odjeknulo kao nastavak izvrsnog početka 2025. za hrvatsku kinematografiju. Nakon oskarovske nominacije za kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘ Nebojše Slijepčevića i nagrade za najbolji film za dugometražni dokumentarac ‘Fiume o Morte!’na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu Igora Bezinovića, koji postaje i kinohit, rad Černić Čanak opravdava svoje visoke ocjene. Sada je na redu hrvatska kinopublika koja, barem što se tiče projekata domaće kinematografije, nema čestu prigodu pogledati filmove ovakvih zapleta.
Filmu je najbolja preporuka način na koji je osmišljen i ostvaren njegov režijski koncept u sinergiji s trpkim zapletom i profiliranjem likova. Baš kao i mladi glumci koji predvode ekipu ispred kamera. Ukratko, riječ je o sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. I to ona u formativnim godinama, kada se štošta doživljava fatalistički te određujuće za cijeli život. Tomu svakako treba dodati i spomenuti kontekst u kojem se odbacivanje ili ne dvojice zaljubljenih mladih muškaraca odvija u maloj sredini iz koje se može pobjeći jedino fizički.
Socijalna poplava
Sam naslov filma dolazi od provizorne zaštite objekata kada su u pitanju poplave, a najčešće su to vreće ispunjene pijeskom, čija je zadaća spriječiti prodor bujičnih voda. Već je naslov efektna metafora sama za sebe. Ovdje se, naime, u prvom planu ne štite objekti, nego subjekti, a poplava koja prijeti nije samo ona prirodna, nego prije svega socijalna. U tom srazu vanjskog i vidljivog te unutarnjeg i proživljenog, redateljica sugestivno gradi ozračje nagađanja i iščekivanja koje u konačnici mora probiti spomenute nasipe. Barem jednu njihovu vrstu. I upravo je to generiranje izvedeno na veoma snažan i plastičan način, kao da su i sami gledatelji neprestance iza leđa glavnih protagonista čekajući što će im se dogoditi.
U filmu između ostalih glume i Tanja Smoje, Alma Prica, Filip Šovagović, Franka Mikolaci te Vitežanin Luka Baškarad. Luka je svoje prve glumačke korake napravio u dramskoj sekciji koju je predvodila FRAMA iz Viteza, a potom i u Gradskom kazalištu mladih Vitez, gdje se odmah isticao po svom talentu.
Redateljičina odluka da dobar dio radnje bude snimljen s leđa protagonista dobila je elaboriranu izvedbu u snimateljskom radu Marka Brdara, a on je tako stvorio iluziju neposrednosti te gotovo dodira s onim što se nazire. To minuciozno prate montaža Slavena Zečevića i glazba, koju potpisuje Domas Strupinskas, kao fino ugođena filmska izražajna sredstva čiji je cilj uvjeriti gledatelje da se, neovisno o tome što se nalaze s druge strane ekrana, takvo što uistinu zbiva u stvarnosti. Možda baš blizu njih, u njihovoj sredini.
Nesnošljivost o kojem ‘Zečji nasip’ govori niti je stvar prošlosti niti pitanje udaljenih prostora. Ono što film nenametljivo razlaže jest nesnošljivost kao karakterna i emocionalna odrednica te nespremnost da se i najbliži prihvate ako nam svjetonazorski ne odgovaraju. Svojom se temom film u potpunosti uklopio u profil Berlinalea, a koji i u programu Generation 14plus, možda ponajviše u njemu, proteklih godina postavlja neke nove granice umjetničkog izražavanja i reagiranja na stvarnost.
Tako je u njemu ove godine priznanje Mladog ocjenjivačkog suda dobila filipinska drama ‘Sunshine’o trudnoći mlade gimnastičarke, a priznanje Stručnog ocjenjivačkog suda irska drama ‘Christy’o otuđenoj braći koja se pokušavaju zbližiti. Percepcija ‘Zečjeg nasipa’mogla bi pripomoći tome da se i u Hrvatskoj više snimaju filmovi o mladima za mlade, a koji i odraslijoj publici predstavljaju tematski i umjetnički novum. Kada u posljednjem kadru redateljica kontrastno otvori cijeli film na skučenoj autobusnoj postaji, ne samo prema raspletu, nego i prema interpretacijama, ‘Zečji nasip‘ postaje ne samo umjetnički rad koji znalački progovara o vremenu i prostoru na koje se odnosi, nego i autentičan glas koji se daleko razumije.
Čestitamo ekipi igranog filma Zečji nasip, čestitamo našem Luki Baškaradu i želimo mu još puno, uspješnih projekata.
Nova kazališna poslastica iz kuhinje Gradskog kazališta mladih Vitez, predstava „Svemirci“, oduševila je sinoć publiku na svojoj premijeri, a posebno one najmlađe.
Kazališna dvorana Vitez ponovno je bila ispunjena brojnom publikom, koja je imala priliku uživati u maestralnoj igri sjajne glumačke ekipe, Marka Mirkovića, Sunčice Strukar i Franka Brale. Ovih troje diplomiranih glumaca, članova Gradskog kazališta mladih Vitez, gledateljima su priuštili vrhunsku kazališnu avanturu.
Osim što obiluje plesom i pjesmom, ova predstava je vrlo zabavna i edukativna te nema dileme kako će osvojiti srca publike, posebno one najmlađe.
„Dobili smo još jednu odličnu predstavu za djecu, ali i sve one koji se tako osjećaju. Ponosni da u predstavi igra troje profesionalnih glumaca, koji su ponikli i još uvijek djeluju u našem kazalištu, radujemo se novim nastupima diljem Bosne i Hercegovine, ali i zemalja okruženja. Predstava je u potpunosti naša, autorska, što joj daje dodatno na značaju. Iznimno pozitivna reakcija publike i najmlađe djece jamči da će i ova predstava privući nove članove u našu kazališnu obitelj“, istaknuo je nakon predstave Ivan Sajević, voditelj GKM-a Vitez.
Nakon odigrane predstave publika je dugotrajnim pljeskom pozdravila glumce te ih nekoliko puta vraćala na scenu. Iz GKM-a Vitez uputili su zahvalu i najmlađim članovima Omladinskog košarkaškog kluba “Vitez”, koji su predvođeni predsjednikom kluba Željkom Palavrom došli organizirano pogledati predstavu.
„Poštovani publikume! Jeste li spremni za let na planetu Zemlju? Riječ je o kazališnoj poslastici za djecu i mlade i sve one koji se tako osjećaju. Polijećemo iz svemira.
Oni koji ne podnose vožnju neka popiju tabletu protiv povraćanja. Na ovaj put vas vode tri svemirca. Samo za vas: Andromeda, Komet i Vrtivjetar. Oni dolaze s raznih dijelova svemira. Ne znaju šta ih čeka, ali su spremni za avanturu! Avanturu na planeti Zemlji! Vežite se polijećemooooo!“, poručili su u opisu predstave iz GKM-a Vitez.
Tehnička potpora je Robert Šafradin, grafičko oblikovanje potpisuje Borislav Sučić, a izvršni producent predstave je Ivan Sajević.
Peti Regionalni festival monodrame inBox uveliko je u pripremi, a organizatori su upravo otvorili natječaj za prijavu monodrama kao i natječaj za originalni tekst monodrame. inBox 2025. održat će se od 11.-14. rujna ove godine u Novom Travniku.
Kriteriji za prijavu:
– monodramu mogu prijaviti sva profesionalna kazališta, kazališne trupe i ostale organizacijske forme – profesionalne kazališne produkcije, te samostalni umjetnici koji su producirali monodramu;
– monodrama može biti prijavljena bez obzira na godinu produkcije; – prijaviti se mogu monodrama koje se izvode na nekom od BHS jezika;
Pravila Natječaja za prijavu originalnog teksta monodrame:Saznaj više
Regionalni festival monodrame „inBox“ je manifestacija natjecateljskog karaktera koja se organizira u cilju popularizacije monodrame kao oblika scenskog stvaralaštva, te afirmiranja BiH i regionalnih akademskih glumaca, dramaturga i redatelja.
Radujemo se inBoxovim predstavama, festivalu koji povezuje regiju i jača kazališnu scenu Bosne i Hercegovina.
Najavljena je nova premijera Gradskog kazališta mladih Vitez.
Riječ je o kazališnoj poslastici za djecu i mlade i sve one koji se tako osjećaju. Polijećemo iz svemira. Oni koji ne podnose vožnju neka popiju tabletu protiv povraćanja. Na ovaj put vas vode tri svemirca. Samo za vas: Andromeda, Komet i Vrtivjetar. Oni dolaze s raznih dijelova svemira. Ne znaju šta ih čeka, ali su spremni za avanturu! Avanturu na planeti Zemlji! Vežite se polijećemooooo! – poručuju iz GKM Vitez.
U predstavi igraju Sunčica Strukar, Franko Bralo i Marko Mirković. Tehnička podrška je Robert Šafradin. Izvršni producent predstave je Ivan Sajević.
Predstava se premijerno izvodi u Kazališnoj dvorani u Vitezu, u nedjelju, 16. 3. 2025. s početkom u 19:00 sati. Vidimo se u kazalištu.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Nobelovac i jedan od najpoznatijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, Ivo Andrić, preminuo je prije 50 godina, 13. ožujka 1975. godine.
Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u Docu na Lašvi (općina Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.
U listopadu 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…
Na Filozofskom fakultetu u Grazu,1924. godine brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…
Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Novac koji je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
U pismu koje je 17. svibnja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”
Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
U četvrtak, 20. ožujka, s početkom u 19:00 sati, u prostorijama HKD Napredak Vitez, održat će se promocija knjige Vareške suze, potresnog svjedočanstva žene koja je preživjela ratne strahote. Ovu emotivnu knjigu napisala je Greta Filipović, rođena Mijatović, koja u njoj opisuje svoju životnu priču – od djetinjstva u Carevoj Ćupriji (općina Olovo) do teških ratnih iskustava koja su joj zauvijek promijenila život.
Knjiga je dosad predstavljena na 15 promocija, a sada će je i publika u Vitezu imati priliku upoznati. Događaj organizira Matica hrvatska Vitez.
Priča ispunjena boli, ali i hrabrošću
Rat je prekinuo Gretin miran obiteljski život. Kao društveno angažirana osoba, trudila se pomagati ljudima u potrebi, ali ni ona ni njezina obitelj nisu bili pošteđeni zla koje je pogodilo Hrvate u dolini rijeke Krivaje, od Zavidovića i Olova do Vareša.
Posebno traumatičan trenutak dogodio se 25. siječnja 1994., kada je Greta posjetila brata, zatočenog u Varešu, želeći se uvjeriti da je živ. Tog dana doživjela je najteže iskustvo u životu – višestruko je silovana od strane četvorice pripadnika Armije RBiH. Dvojica počinitelja, Muhidin Bašić i Mirsad Šijak, kasnije su osuđeni na sedmogodišnje zatvorske kazne, dok su druga dvojica ostala nepoznata i do danas nisu odgovarala za zločin.
Pod prijetnjama zločinaca, Greta je bila prisiljena šutjeti godinama, kako bi zaštitila svoju obitelj. Međutim, nakon gotovo tri desetljeća odlučila je progovoriti, a njena ispovijest pretočena je u knjigu Vareške suze.
Knjiga koja ruši šutnju i donosi istinu
Knjiga Vareške suze objavljena je na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, kako bi istina o ratnim zločinima postala dostupna široj publici. Promotor knjige, novinar Brane Vrbić, ističe da je ovo “potresno svjedočanstvo o zlu koje je autorica porazila istinom”.
Greta Filipović u svojoj knjizi iskreno progovara o strahotama koje je preživjela, ali i o snazi kojom je nastavila dalje. “Taj smijeh silovatelja, nakon svega što su mi napravili, pamtit ću dok sam živa. Najteže su mi bile neisplakane suze”, kaže Greta, opisujući trenutke koji su joj zauvijek ostali urezani u sjećanje.
Poziv na promociju u Vitezu
Građani Viteza i okolnih mjesta imat će priliku osobno čuti Gretinu priču i kupiti knjigu na promociji 20. ožujka. Ovaj događaj nije samo predstavljanje knjige – to je prilika da se oda počast hrabrosti jedne žene koja je, unatoč svemu, odlučila progovoriti i podijeliti svoju istinu sa svijetom.
Knjiga Vareške suze svjedočanstvo je koje ne ostavlja ravnodušnim. To je priča o boli, ali i o hrabrosti, snazi i pobjedi istine nad zločinom.
Proteklo je gotovo šest i pol stoljeća od spominjanja naselja na području Viteza. Prva spomen je bila na povelji kralja Tvrtka od 12. 3. 1380. o imenovanju Hrvoja Vukčića Hrvatinića velikim vojvodom kraljevstva. U cilju prikupljanja knjiga za međunarodnu knjižnicu poezije, održat će se mala svečanost duhovnosti OD DAVNAŠNJIH DO DANAŠNJIH DANA – STIHOM GLAZBOM I SLIKOM.
VEZE USORE I VITEZA ovaj puta će povezati pjesnici: Franjo Bratić, Daliborka Matošević i Ivica Budulica Strikan
U glazbenom dijelu predstavit će se napretkov Riter ethno ansambl
U likovnom dijelu programa moći ćete pogledati dio ilustracija iz bogato ilustriranog glagoljskog misala iz 1405. godine znanog kao Hrvojev misal. Bit će pročitana i povelja Kralja Stefana Tvrtka u kojoj se spominju naselja na području Viteza dok naselje Vitez nije ni postojalo, jer je te godine ono i zametnuto.
Sve će se održati 13. 3. 2025. s početkom u 19,00 sati. Izložba će biti postavljena u velikoj dvorani Napretkova doma u Vitezu, a pjesnička večer u klubu zavičajnih pisaca gdje će se obaviti i i darivanje knjiga za međunarodnu knjižnicu poezije „Anka Topić“.
