Kršćanski vjernici svake se godine s radošću spremaju svečano proslaviti svetkovinu Božića. To je blagdan koji donosi i širi radost, pa se zbog toga kršćanima često pridružuju čak i oni koji se ne prepoznaju pod kršćanskim imenom.
Načini tih proslava često su spojeni s dugim duhovnim tradicijama, koje sve te običaje čuvaju od zaborava i zahtijevaju da slava Božića bude ponavljana. U tom nizu otkrivanja značenja Božića vjernici se trude, osim sjećanja na Isusovo rođenje, prepoznati kao suvremenu barem još neku od poruka ove svetkovine i, nasljedujući Isusov primjer, aktualizirati je.
Dva Isusova dolaska “među” ljude
Božić je svetkovina kojom se kršćani sjećaju ljudskoga rođenja svetoga Djeteta i za taj blagdan se spremaju kroz razdoblje došašća, koje treba biti vrijeme duhovne priprave i obraćenja. No, osim sjećanja na rođenje Sina Božjega, važno je prepoznati da se kroz cijelo vrijeme došašća najavljuje također Kristovo buduće “rođenje”, odnosno Njegov dolazak prema obećanju koje ponavljamo u Vjerovanju, da će On na kraju vremena doći u slavi i suditi živima i mrtvima i da Njegovu kraljevstvu neće biti kraja. U tom smislu cijeli ljudski život je “dugo došašće” čija je svrha pripraviti se za taj budući slavni dolazak Kristov. Tako, svetkovina Božića istodobno podsjeća na dva Isusova dolaska: na fizičko rođenje, kad je u obliku čovjeka došao na ovaj svijet, i priziva njegovo buduće slavno “rođenje” u kojemu ljudski život nalazi svoju svrhu, konačno osmišljenje i opravdanje jer mu neće više biti kraja.
Isus se želi roditi “u” ljudima
U razdoblju između dvaju spomenutih rođenja ili dolaska Isusa Krista među ljude, postoji i treći način Njegova “rođenja”. Naime, svaki je kršćanin pozvan živjeti Božić tako da se Isus rodi u njegovu srcu, savjesti i djelovanju i da se nastani u njegovu životu. Da čovjek dopusti da Bog korigira njegovo razmišljanje i da svoje ponašanje uskladi s Božjim pravilima. Taj način Isusova rođenja obično se naziva duhovnim. I dok su prva dva Isusova dolaska plod isključivo Božjega milosrđa i dobrote, i uopće ne ovise o čovjekovoj volji, duhovni dolazak Isusov u svaki ljudski život ovisi o čovjekovu pristanku, raspoloživosti i suradnji. To je tako jer svaki čovjek može primiti Isusa da se rodi u njegovu svratištu, kao što je moguće da, dok Isus kuca na vrata njegove duše i savjesti, isti čovjek kaže da za Isusa nema mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7). Odnosno, Božji dolazak “među” ljude donijet će plod samo ako čovjek svojom suradnjom prihvati i dopusti da se Isus rodi “u” njemu. Da čovjek Isusa primi u svoje svratište!
Isusa se prima kad se pomaže čovjeku
Evanđelist Matej zabilježio je prispodobu o Isusovu slavnom dolasku na kraju vremena u kojoj je, zauvijek i vrlo jednostavnim riječima, protumačeno na koji način svaki čovjek Isusa prima u svoje svratište iako, nakon svog uskrsnuća, Isus nije više na ovom svijetu. U toj priči čitamo ove Isusove riječi: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti. (…) Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ (…) ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (…) Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ (…) ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’” (Mt 25,31-32; 34-36; 40-43.46).
Mnogi gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, nezaposleni, beskućnici, migranti, prognanici i sužnji različitih vrsta i danas traže “svratište”, to jest rješenje za svoje muke. I kad god sa svojim potrebama kucaju na naša vrata pa ih primimo i pomognemo koliko možemo, primili smo također Isusa u njima. To je Isusov nauk! I obrnuto, ako ljude u potrebi, ne daj Bože, odbijemo, poslali smo poruku Isusu da za Njega opet nema mjesta u našemu svratištu.
Ako želimo Isusov nauk primijeniti na konkretno stanje, a moramo to raditi, prilika su za to brojni ljudi oko nas koji traže “svratište”, mole da netko čuje njihove muke i trebaju pomoć za rješenje svojih potreba. A samo za ilustraciju ozbiljnosti toga pitanja, dovoljno je podsjetiti na podatak da u Bosni i Hercegovini radi oko 60 javnih kuhinja i sličnih ustanova koje nude takvu vrstu pomoći i da se u njima hrani čak oko 17 tisuća ljudi. A istodobno godišnje bude uništeno oko 140 tisuća tona hrane od koje bi se moglo napraviti 280 milijuna obroka. U tom smislu Isus opet ozbiljno poručuje i zabrinuto opominje: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”
S tim pozivom i sa željom da se u nama Isus rodi i zauvijek nastani u našem svratištu, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim Kristovim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Božić i sretnu cijelu 2023. godinu.
www.vecernji.ba
