Osamdesetih je godina u našoj ulici u Vitezu bio niz radnjica. U prvoj je bila prodavnica obuće, do nje fotograf Foto Enver, pa servis televizora Željo, do njega urar Sujoldžić, pa trgovina mješovite robe kod čika Duje, onda malo dalje staklar Grabovac, pa slastičar Cike, pa krojač i, s druge strane zgrade obućar – čika Šero.
U dućan cipela smo išli jednom godišnje. Kod Foto Envera isto, kad smo izrađivali fotografije s mora. Kod teve servisera bih se navirila nešto češće jer nam je na popravku bio crveni portabl televizor. Pitala bih: „Čika Željo, čika Željo, pita moj tata je li gotov naš televizor“. A čika Željo bi isturio glavu između ugašenih zelenih ekrana i nimalo obećavajućim glasom odgovarao: „Reci tati da nije još. Fali mi jedan dio, nabaviću“.
Urar Sujoldžić nikad nije dizao glavu sa svojih minijaturnih satnih mehanizama pa bih ponekad stala s vanjske strane izloga i gledala ga. Imalo se u radnjici puno za vidjeti: hrpice vijaka, kotačića i remenja, a na zidu različiti satovi i na svakom drukčije zaustavljeno vrijeme. Ali najzanimljiviji u tom šarenilu bio je sam urar, vladar vremena, usredotočen na svoj važan posao.
Kod Ciketa sam kupovala kolače, najradije šampite. Kod staklara i krojača išla sam po uramljene goblene i porubljene suknje. Samo smo kod čika Šere moje prijateljice i ja mogle doći ‘nako. Nekad bi nas bilo po tri, četiri, a nekad samo Zlata i ja. Kad je bio dobre volje, a to je bilo uvijek, dao bi nam da slažemo cipele koje dugo čekaju da se po njih dođe, da čistimo tek popravljene, mažemo ih kremama i usjajimo četkama. Od obućarskog ljepila i jakih mirisa krema malo bi nam se zanesvijestilo pa smo sjedale na stolice i pjevale čika Šeri i njegovom pomoćniku. Mislim da su obojica podnosili naše pomaganje s cipelama samo da bi dočekali da im pjevamo. Neoperivo crnim prstima oni su šivali i lijepili, a mi smo pjevale iz sveg glasa. Kad smo odlazile kod čika Šere, govorile smo roditeljima da idemo na posao.
Na poslu je bilo prašnjavo, zagušljivo, prljavo, ali izvana je uvijek tuklo neko žuto sunce i mi smo pjevale radosno, jer smo taj posao voljele.
U mojoj ulici danas nema nikog od njih osim Ciketa i njegovih kolača. Ni majstora Želje koji nam nikad nije popravio crveni televizor, ni čika Envera, ni krojača, ni čika Šere, ni staklara.
Već trideset godina nema ni urara.
Trideset godina.
Točno toliko je prošlo otkad je vrijeme stalo.