Zapovjednik humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” Herman Vukušić u povodu izlaska knjige prisjeća se ovog događaja iz 1993.
O Bijelom putu za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu napisano je nekoliko knjiga, a nedavno je izašla još jedna koju su napisali Herman Vukušić, zapovjednik tog velikog humanitarnog pothvata i pomoćnik zapovjednika konvoja, franjevac Stipe Karajica, nažalost preminuo usred pripreme knjige.
Knjiga “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu: svjedočanstva i dokumenti” ovih je dana privukla pozornost i jer je Služba ratnih zločina Ravnateljstva policije Republike Hrvatske u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu dovršila kriminalističko istraživanje nad trojicom državljana BiH zbog sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Riječ je, kako su priopćili, o osobama koje su obnašale visoke zapovjedne dužnosti u Armiji BiH na području Uskoplja – Gornjeg Vakufa.
Za njih se sumnja da nisu poduzele odgovarajuće mjere koje su im kao rukovodećim osobama Armije BiH na tom području bile na raspolaganju, a kojima bi se mogao osigurati miran i neometan prolazak humanitarnog konvoja. Nakon više od tri desetljeća ratni zločin pripadnika Armije BiH 22. prosinca 1993. kod Uskoplja – Gornjeg Vakufa prema sudionicima humanitarnog konvoja Bijeli put za opkoljene Hrvate Lašvanske doline, tijekom kojega su ubili jednog, a ranili petero sudionika konvoja, mogao bi biti sudski procesuiran. Iz prve ruke o tim zbivanjima govori zapovjednik konvoja Herman Vukušić.
Najprije, zašto ste se odvažili napisati opsežnu knjigu s više od 500 stranica potkrijepljenu dokumentima iz tog vremena?
Imao sam namjeru nakon povratka iz Nove Bile napisati knjigu u prvom licu, ali stjecajem okolnosti nisam. Dva tjedna izloženosti neprijateljskom nišanu – na mene je u 14 dana probijanja do Nove Bile i nazad pucano šest puta – golema strepnja i odgovornost za živote 166 sudionika konvoja, teški vremenski uvjeti i još teže odluke u noćima bez sna ostavili su tragove na mom zdravlju. Treći dan po povratku u Zagreb završio sam u bolnici s ozbiljnim kardiološkim problemima, a kad sam se zdravstveno sanirao, ušao sam u sudske probleme i beskonačne bitke s hrvatskim pravosuđem koje, na žalost, traju duže od desetljeća, i dan-danas. Sve to vrijeme drugi su izdavali razne publikacije i knjige o Bijelom putu, pojavljivali su se kojekakvi autori s raznim pričama, interpretacijama i neistinama o Bijelom putu i ulogama pojedinaca u njemu, što je za mene bilo uvredljivo. Zato sam prije četiri godine osmislio knjigu svjedočanstava sudionika konvoja, ali i sudionika Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, jer mnogi su vrijedni i dobri ljudi bili protagonisti Bijeloga puta premda se nisu s konvojem zaputili u Lašvansku dolinu. Knjiga nije nastala radi samopromocije, nego iz osjećaja odgovornosti spram istine i svih hrabrih ljudi koji čine mali, ali grandiozni dio povijesti zvan Bijeli put. Povijesna je istina dragocjena za dobrobit zajednice, a ova će knjiga biti ključni dokument u zaštiti integriteta Bijeloga puta od možebitnih pokušaja krivotvorenja povijesti te da bi se priznanja i zasluge osigurali onima koji ih stvarno zaslužuju.
Koliko je i vaša knjiga pridonijela da se nakon gotovo 33 godine otvori slučaj o ratnim zločinima Armije BiH. Naime, vi ste u svojoj knjizi podrobno obradili taj dio kad je konvoj pri povratku izrešetan rafalnom paljbom.
Točno je da knjiga, s brojnim autentičnim iskazima sudionika konvoja te vjerodostojnim dokumentima i 250-ak fotografija s 13-dnevne epopeje konvoja, detaljno rekonstruira mučki napad na humanitarnu, goloruku kolonu Bijeloga puta te demantira svakim iskazom svjedoka, na kraju i balističkim vještačenjem kamiona, potpukovnika Williamsa, zapovjednika britanskog bataljuna UNPROFOR-a, koji je svoje nadređene izvijestio da su “snajper ili snajperi pucali na konvoj”. Ma kakav snajper! Williamsovo izvješće u tom dijelu čista je laž!
Ukupno je rafalno izrešetano dvadesetak kamiona, rupe su bile posvuda, po karoserijama, ceradama i vozačkim kabinama. Pravo je čudo da nije bilo tridesetak mrtvih. Nažalost, poginuo je vozač kamiona Ante Vlaić. Točno je da za taj zločin do danas nitko nije odgovarao, ali je istina i da Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu od 1996. godine provodi izvide, odnosno kriminalističku obradu ne bi li otkrili počinitelja ratnog zločina. I ja sam prije više od 11 godina, točnije 9. prosinca 2013., dao iskaz u svojstvu svjedoka u Županijskom državnom odvjetništvu u predmetu protiv nepoznatih počinitelja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Kakva je bila uloga potpukovnika Williamsa i UNPROFOR-a s kojim ste imali i verbalnih obračuna u Novoj Biloj prije povratka?
Smatram da je za tragediju koja nas je snašla na povratku osobno odgovoran potpukovnik Williams i UNPROFOR kojemu je zapovijedao. Praktički ništa nije poduzeo za bolje osiguranje konvoja, iako je znao da je upravo na istoj dionici na kojoj je izrešetan u povratku, konvoj pri dolasku napadnut i opljačkan. Znao je i da je na dan povratka konvoja bio planiran i započeo je opći napad Armije BiH na srednju Bosnu. Jednom riječju, što se tiče sigurnosti konvoja, UNPROFOR je, nezainteresiran i birokratiziran, bio – promašaj! Više su koristili napadaču nego žrtvi. Još ujutro oko 8 sati na dan povratka iz Nove Bile, upravo kad smo se spremali za polazak iz dvorišta pilane, započela je artiljerijska paljba Armije BiH i oko nas su počeli padati geleri. Stajao sam na izlaznim vratima s potpukovnikom Williamsom kad je do nas došao vozač iz Čapljine Rajko Šaravanja.
U rukama je držao još vruć geler i rekao: “Stajao sam uz kamion kad mi je ovaj geler proletio pored glave. Tek sam tada shvatio da i konvoj granatiraju.” U tom sam trenutku pred svima potpukovnika Williamsa upitao: “Gdje su sada vaša obećanja i jamstva da se neće pucati? Vi ste u tenkovima zaštićeni, svi nosite pancirne košulje, a moji ljudi nemaju ništa. Hajde, džentlmeni, da se zamijenimo pa da igramo u tim uvjetima?” Potpukovnik Williams se samo zacrvenio i šutio. Od Nove Bile do Bistrice imali smo osiguranje vojne policije Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Merdana, dozapovjednika 3. korpusa, koje je bilo korektno, a na moje pitanje zašto nas oni ne prate dalje, pokazao mi je plan izvlačenja UNPROFOR-a te za dionicu od Bistrice do Ljubavne stijene rekao da je to “ničija zemlja”. Od Bistrice nas je preuzeo UNPROFOR i formirane su grupe od 15 kamiona, svaku su pratila dva tenka, jedan na početku, a drugi na kraju, što je, pokazat će se to ubrzo, bilo posve nedostatno, bili smo doslovce žive mete na brisanom prostoru.
Na prvu grupu, kojoj sam bio na čelu, Muslimani su zapucali, a druga, te posebno treća, izrešetane su. Došavši u centar veza Zbornog područja Prozor, komunicirao sam telefonom s potpukovnikom Williamsom koji me nagovarao tri sata da pristanem da ostatak konvoja od 16 kamiona nastavi put jer se situacija smirila. Iz iskustva komunikacije s njime tijekom cijelog putovanja, na sreću, nisam prihvatio njegova uvjeravanja i jamstva, a onda mi je sin putem naše šifrirane radioveze poručio da nikako ne prihvatim Williamsov prijedlog jer se na tom području vode žestoke borbe. Nakon toga sam Williamsu rekao da definitivno ne pristajem da konvoj nastavi put, nego da kamioni ostanu, a vozače neka prebace oklopnim transporterima, što je UNPROFOR i učinio. Stoput su mi važniji bili ljudski životi nego kamioni.
Pravda je često spora, ali eto u ovom slučaju dostižna. Što na sve kažete danas s ove vremenske distance?
Svaki je rat isti, započnu ga usijane glave, a strada narod, stradaju djeca… Rekao sam i zapovjedniku Armije BiH na Pavlovici Džemalu Merdanu: “Džemale, ja sam ovdje sportaš, humanitarac, ne ulazim uopće u političke odnose i autore sukoba, ali je činjenica da su oba naroda gladna i da pate djeca, starci, tisuće nedužnih ljudi. Rat će završiti kao i svaki i što onda… Neki će biti pod zemljom, neki će biti heroji, neki lažni heroji. Samo je pitanje gdje se tko našao i kako je prošao, je li završio pod zemljom, ili je osakaćen, ili je ostao bez obitelji, bez kuće. A autori – i oni završe pod zemljom, ili se izmaknu, pojave se neki lažni heroji i profiteri.”
izvor: vecernji.ba