U vihoru nesretnih sukoba župna crkva u Novoj Biloj nadomak Viteza postala je ratna bolnica. Logično je nazvana franjevačkom. Rat je tamo zatekao i župnika fra Franju Grebenara te župnog vikara fra Zorana Livančića. U nedjelju se u Vitezu promovira monografija “Bolnica s pečatom” čiji je urednik upravo fra Zoran Livančić.
Večernji list: Što nam donosi knjiga “Bolnica s pečatom” i kakav značaj ona ima za razumijevanje povijesti Franjevačke bolnice u Novoj Biloj?
U knjizi “Bolnica s pečatom”, koju predstavljamo u ove adventske dane, naći ćemo zanimljivih podataka o Franjevačkoj bolnici koja je nastala u ratnim okolnostima. Kroz svjedočenja, kako medicinskog osoblja i fratara tako i samih ranjenika i drugih svjedoka vremena, može se ocrtati nevjerojatna slika jedne jedinstvene bolnice. Iz ove ratne Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” izrast će u novom vremenu nova, Hrvatska bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”. “Bolnica s pečatom”, autora Velimira Bugarina i mene kao urednika, donosi novo svjetlo na rad same bolnice u teškim ratnim zbivanjima u vremenu devedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Večernji list: Sudionik ste uspostave Franjevačke bolnice s pokojnim fra Franjom Grebenarom, s liječnicima i drugim osobljem u župnom pastoralnom centru u Novoj Biloj, kao i urednik monografije “Bolnica s pečatom”. Kako je bilo djelovati u tome vremenu?
– U stanju očito predvidivog stradavanja trebalo je imati hrabrosti i odlučnosti, imati viziju organiziranja bolnice koja je na samom početku trebala biti bolnica mira i dobra, po uzoru na davno zabilježena liječenja posebnim prilagođenim priborima i fratarskim ljekarušama. Odluka je bila naša, nas dvojice fratara te nekoliko odlučnih i liječnika znalaca svoga posla. Dakle, uz liječnike i vrijedno medicinsko osoblje otvorili smo vrata svoje kuće za bolnicu koja će se, prema priređenom memorandumu, zvati Franjevačka bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”, po prvom diplomiranom liječniku s područja Bosne. Tu svoju odluku potvrdili smo i usuglasili na osnivačkoj skupštini 15. prosinca 1992. godine. O drami i ratnim događanjima u našoj crkvi – bolnici slikovito govori ova monografija.
Večernji list: Kako su se franjevci i medicinsko osoblje suočavali s izazovima liječenja u crkvi, improviziranim uvjetima i s ograničenim resursima?
Budući da je naš pastoralni prostor bio još neopremljen za svoju raniju funkciju pastoralnog centra za mlade, kao takav nam je bio prihvatljiv za privremeni smještaj osnovnih sredstava što su pristizala kao humanitarni prilozi za buduća nesigurna vremena. Naime, već se u predratno vrijeme osjećao nedostatak lijekova, hrane i energenata. Kako je opće stanje na prostoru bivše države postajalo sve uzavrelije, nesigurnost se sve više useljavala u područje našega života, ne samo Lašvanske doline nego i šireg područja. Ljudi su bili sve više prestrašeni, zabrinutost je bila očigledna i sve vidljivija na licima prolaznika, a stara međunacionalna prijateljstva, kao i zajedničke institucije, sve su se više urušavala nakon provedenih izbornih i takozvanih demokratskih promjena.
Večernji list: Kakav je značaj imao humanitarni konvoj “Bijeli put” u vrijeme ratnog stradanja?
– Nakon mnogih prepreka, konvoj “Bijeli put” stigao je pred sami Božić, 20. prosinca 1993. godine, u Novu Bilu. Ispred crkve – bolnice dočekalo ga je nekoliko tisuća žitelja lašvanskoga kraja. Sam doček Bijelog puta bio je pun dojmova, prijateljskih suza, nevjerice i iščekivanja. U crkvi – bolnici dogodio se jedan veličanstveni i povijesni susret. Bijeli put u dobroj je mjeri ostvario misiju mira, ljudske pomoći i poticaja dijaloga. Više od same materijalne pomoći, Bijeli put imao je značaj u smislu probijanja medijske blokade u kojoj je do tada bila Lašvanska dolina.
Večernji list: Kakve emocije nosite iz susreta s ranjenicima i njihovim obiteljima u bolnici tijekom najtežih trenutaka opsade?
– U samoj crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj trajala je drama, vjerojatno jedinstvena i neponovljena u povijesti ratnih sukoba. Snalazili smo se nadljudskim naporom u iznimno teškim uvjetima. Medicinsko i drugo osoblje bolnice radilo je u skučenom improviziranom prostoru, pritisnuto svakim danom novim nevoljama, ali ponosno na svaki spašeni život i svako novorođeno dijete u rodilištu.
Učestalo smo slali apele međunarodnim institucijama, ponajviše radi potrebe evakuacije najtežih ranjenika. Međutim, pozivi su nerijetko nestajali u magli ukupnih dezinformacija s ratišta iz našega tada potpuno zatvorenog prostora. Tako je netragom nestao i kratki dokumentarni film o stradanju djece u Lašvanskoj dolini, pripremljen u hrvatsko-engleskoj videoverziji. Naime, u jednom danu i na jednom mjestu u Vitezu granatom je ubijeno osmero djece kada su u blizini svoje stambene zgrade nakratko zaigrala košarku. U najtežim i opasnim ratnim danima treba izdvojiti hrabrost dvojice pilota helikoptera koja su u nekoliko navrata i pod rafalnom paljbom uspjela prebaciti teške ranjenike iz Nove Bile do Splita.
Večernji list: Koje su najteže odluke koje ste vi i vaši suradnici morali donositi u tim okolnostima i kako ste pronalazili snagu za daljnji rad?
– Nismo imali vremena razmišljati o poteškoćama, one su se redale kao na filmskoj traci. Gledate članove medicinskog osoblja kako sa suzama u očima na trenutak proviruju kroz zaštitne daske pitajući se je li ono u plamenu i kuća nekoga od njih, a sa strepnjom čekaju vijesti s ratišta jer ne znaju što im je s muževima, djecom, obiteljima. Trebalo je imati riječi utjehe za sve koji prolaze kroz boli stradanja, posebno pogibije i ranjavanje djece. Trebalo je u noćnim satima pokapati mrtve bez svjetiljke, trebalo je i nama preživjeti tešku bol zbog pogibije vlastitog člana obitelji, a istodobno se dnevno brinuti da bolnica ima barem donekle pitke vode, nafte za agregat, hrane za ranjenike i osoblje. Teško je bilo nabrojiti što nam je sve bilo potrebno jer smo bili improvizirana bolnica koja godinu dana prije nije imala ništa od bolničke opreme. I onda vam se dogodi da vam granatiraju bolnicu i da nekoliko ranjenika ponovno, tj. na ležajevima, bude ranjeno.
Nekada su nas profesori na teološkom fakultetu poučavali kako se ponašati prema umirućima i teško ranjenima u vrijeme velike nevolje kao što su potres, poplava, rat ili slično. Sada smo takvu dramu imali pred oltarom u crkvenom prostoru. U crkvenim klupama ležali su teški ranjenici, bolovi i jauci bili su sveprisutni i osoblje je činilo sve što je moguće da im ublaži bolove. Pod dnevnim svetim misama, koje smo tada imali u malom uredu, molili smo se za teške ranjenike, za umiruće i na sve ratne nakane, a nedjeljne svete mise imali smo u crkvi punoj ranjenika i to je bio poseban događaj. Trebalo se susresti s duševnom boli u trenucima dijeljenja bolesničkog pomazanja, posebno onima koji nisu bili svjesni svoga stanja. U jednom danu otvorio sam obrednik za pomazanje, pomolio se s nekoliko medicinskih sestara, a potom prišao svakom ranjeniku onako kako je to bilo moguće i pomazao ih bolesničkim pomazanjem.
Večernji list: Možete li nam reći nešto više o simboličnom značenju božićnog bora ukrašenog čak i medicinskim kutijicama iz ljekarne i sitnim ampulama?
– Bio je to znak ponosnog stajanja pred najtežim životnim događajima. Bio je to znak povjerenja da to neće vječno trajati. Božić dolazi, a s njim nas i mnogi dobri ljudi žele susresti, žele nam pomoći. Okićenim borom i pripravljenim jaslicama željeli smo pokazati sebi i ranjenicima da će nam doći prijatelji i humani ljudi pa smo na bor stavili strelice s naznakama gradova otkuda nam je najavljena pomoć. Vjerojatno se negdje u to vrijeme moglo naći i tradicionalnog nakita za borove i jaslice, ali tada je zapravo sve bilo pod okriljem rata. Sav naš bolničko-crkveni prostor bio je zarobljen medikamentima i sanitetskim materijalima, tako da smo ispražnjene ampulice i kutijice prihvatili kao ukrase koji su nam u takvom stanju najbolje pristajali. I uz takav bor te takve jaslice djeca su bolje nego ikad pjevala božićne pjesme, a teški ranjenici lagano s njima na ležajima od crkvenih klupa pratili taj neponovljivi pjev anđela.
Večernji list: Brojni liječnici i medicinsko osoblje stizali su izvan enklave? Koliko vam je ta činjenica bila bitna u osjećaju da niste ostavljeni sami?
– Ekipe liječnika koje su dolazile, kako preko samog humanitarnog angažmana tako i preko sektora za zdravstvo, ostavile su dubok trag i poveznicu između Franjevačke bolnice u Novoj Biloj s bolnicama u Splitu, Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima. Liječnici koji su pristizali, uglavnom pri samom kraju ratnih djelovanja i poslije toga, bili su od iznimnog značaja. Naime, liječnici Franjevačke bolnice na kraju rata bili su na rubu snage jer su u ratnim okolnostima po čitave dane radili, operirali i djelovali. Dolazak ekipa liječnika koji su se smjenjivali u bitnom je pomagao, kako samim dolaskom tako i svojim odlaskom jer su prenosili svojim bolnicama informacije s lica mjesta, što je bilo od velikog značaja. Tako se razvila suradnja u mnogim sektorima, koja se nastavljala događati tijekom sljedećih godina, pa tako i danas. Na temeljima ovakve suradnje sagrađena je i nova bolnica koju je izgradila Republika Hrvatska s drugim dobrotvorima, a na tragu takve iste suradnje postignut je značajan broj liječničkih specijalizacija.
Večernji list: Kako su stanovnici Nove Bile i šire regije reagirali na dolazak konvoja “Bijeli put” i kako je taj trenutak obilježio njihovu sudbinu?
– Bijeli put bilo je jedno humano djelo vrijednih i plemenitih ljudi koji su pokrenuli tu akciju na Dan ljudskih prava (10. prosinca 1993. godine) te ima poveznicu s Franjevačkom bolnicom tim više što je bolnica bila inicijalni poticaj i krajnje odredište Bijeloga puta. Koliko god iz današnje komocije to izgledalo kao zanimljiva pripovijest, ipak je to bilo djelo spasenja za bližnje, put bez jamstva za siguran povratak. O tom putu naša monografija samo dijelom govori i iskazuje zahvalnost humanim prijateljima – organizatorima konvoja, vozačima, fratrima, liječnicima, novinarima, rodbini i prijateljima koji su svojim dolaskom probili medijsku blokadu u kojoj je živio puk Lašvanske doline. Vjerojatno će trebati još knjiga i svjedočanstava o tome zapisati, posebno zbog slabog ili nikakvog odgovornog informiranja o proživljenim ratnim događajima.
Večernji list: Kako danas, s povijesne distance, gledate na humanitarnu i moralnu poruku Bijelog puta i njegov utjecaj na pomirenje i svijest o patnjama ljudi u središnjoj Bosni?
– Svjetla Franjevačke bolnice i Bijeloga puta zaista su znakovi svim ljudima dobre volje jer su u bitnome pomogli u spašavanju ranjenika i žitelja lašvanskoga kraja. Nakon povratka Bijeloga puta, u samoj crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj i dalje je trajala drama, vjerojatno jedinstvena i neponovljena u povijesti ratnih sukoba. Liječnici i fratri i dalje su se nadljudskim naporima snalazili u iznimno teškim uvjetima. Dakle, Bijeli put je ostvario samo neke pretpostavke za buduće pregovore o primirju. Međutim, nakon povratka Bijelog puta dogodila su se velika stradanja u Križančevu Selu i Buhinim Kućama.
Večernji list: Kako biste ocijenili angažman međunarodne zajednice i medija u izvještavanju i pružanju pomoći Hrvatima Lašvanske doline?
– Akteri međunarodne zajednice djelovali su po smjernicama svojih nadređenih koji su jasno usmjeravali kamo trebaju ići novinari i kojim događajima trebaju dati značaj. To se jasno vidjelo u vrijeme teških i mučnih evakuacija ranjenika, a još više prilikom stradanja osmero djece, kada nisu pokazali gotovo nikakav interes.
Večernji list: Prije tri desetljeća Hrvati i Bošnjaci su se promatrali preko nišana, je li taj odnos danas zaliječen?
– Potrebno se prisjetiti da je povijest učiteljica života. Ako pišemo o ratu i ako znamo da je on pogibeljan za društvo i pojedinca, onda bi trebalo temeljito analizirati uzroke rata kako bi se došlo do istine. U tom slučaju rat se ne bi smio ponavljati, a isto tako, ne bi se čovjek nikada više trebao dovesti u tako uznemirenu i dramatičnu poziciju. Još važnije od rečenog jest pisati o miru i onim trenucima koji su vodili i koji će ubuduće voditi prema miru i dobru. Potrebno je uložiti više snage i dobre volje za izgradnju mira i dobra nego što ratni huškači ulože energije i novca kako bi ostvarili svoje nastrane ciljeve, bez obzira na to na kojoj su strani svijeta i iz kojeg su naroda ponikli.
Večernji list: Koje su ključne poruke koje knjiga “Bolnica s pečatom” želi prenijeti novim generacijama, posebno onima koje nisu svjedočile ratu?
– Ovdje želimo zahvaliti svim suradnicima u stvaranju bolnice i njezinoj organizaciji: liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i drugom osoblju. Potrebno je zahvaliti i građanima, mještanima Nove Bile, Viteza, Novog Travnika i Busovače. Ova monografija ne opisuje detalje ni glavne organizatore Bijelog puta za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, ali s obzirom na to da je bolnica bila na drugoj strani toga puta, želi zahvaliti i barem dijelom izreći veličinu ovog humanog djela, posebno svim vozačima konvoja, želi se sjetiti čovjeka – Ante Vlaića, koji je poginuo na putu dobrote i ljubavi. Na ovom mjestu želimo se također sjetiti svih pokojnih vrijednih fratara i liječnika, prije svih, tadašnjeg župnika fra Franje Grebenara, doktora Slobodana Langa, fra Stipe Karajice i svih drugih koji su svojim djelima ostavili tragove ljubavi u nama.
Večernji list: Što je za vas osobno značilo služiti kao župni vikar u Novoj Biloj tijekom tih teških godina? Koja iskustva su vas najviše oblikovala?
– Franjevačka bolnica na koju smo ponosni počela je svoj rad, prije svega, dobrom voljom i zalaganjem svih njezinih aktera. Naša misao bila je da bolnica ne smije nikome smetati i trebala bi uvijek biti pod međunarodnom zaštitom. U crkvi – bolnici bilo je mjesto susreta liječnika i svećenika, mjesto susreta boli i ozdravljenja, mjesto susreta smrti i novog života. Na početku rada bolnice, u početnoj organizaciji bolničkih službi, stvorio se tim od tridesetak djelatnika, a obavljena je i prva operacija. U samom ratu imali smo oko 150 djelatnika. Ovdje želim osobno naglasiti da je naša crkva – bolnica bila mjesto patnje i ponosa, mjesto Božje providnosti. Upravo to naglašavaju sugovornici i svjedoci naše monografije koju vrijedi pročitati.
Večernji list: Kakva je danas situacija u Hrvatskoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” koja je izrasla na temeljima Franjevačke bolnice?
– Danas na lokaciji Dubrave možemo vidjeti moderno opremljenu Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić” koja je sagrađena u neposrednoj blizini Franjevačke bolnice i koja nosi ime po istom liječniku – dr. fra Mati Nikoliću. Bolnica se 1999. iz crkve – bolnice preselila u novu, suvremeno opremljenu bolnicu koja djeluje za sve građane ili mještane Lašvanske doline i središnje Bosne. U samoj crkvi poslijeratnim renoviranjem mnogo se toga promijenilo, a crkvene klupe u kojima su ležali ranjenici još uvijek su svjedoci događaja.
Večernji list: Koje je vaše mišljenje o potrebi da se ovakvi događaji dokumentiraju i očuvaju kroz knjige poput “Bolnice s pečatom” te kako vidite njezinu ulogu u širenju svijesti o važnosti humanitarne pomoći i ljudske solidarnosti?
– O drami i ratnim događanjima u našoj crkvi – bolnici svjedoči ova monografija kroz fotografije i riječi. Teško je bilo u takvim uvjetima voditi svu evidenciju o događajima, stradanjima, ali i porodima i ozdravljenjima. Ipak, ostalo je dosta toga zapisanog ili snimljenog što će biti vjerno svjedočanstvo budućim generacijama. Otuda i naslov monografije “Bolnica s pečatom”, ona je vjerna slika života jedne jedinstvene bolnice koja svjedoči o nadljudskim ostvarenjima u ratnim uvjetima. Zapisane i snimljene fotografije jesu jasni svjedoci ratnih događaja, događaja kojima se ne bi smjelo manipulirati s bilo koje strane. Zahvaljujući suradnji s Maticom hrvatskom, kako onom središnjom u Zagrebu tako i ograncima u Splitu i Vitezu, ova knjiga dobila je prolaz u bibliotekarsku i izdavačku realizaciju. Matica hrvatska ujedno je i nakladnik monografije koja će svojim svjedočanstvima dati pečat jednom vremenu ratnog stradanja, kao i potom ostvarenog mira.